Depresija se može javiti u vidu jedne depresivne epizode, međutim, 50 odsto pacijenata će poslije prve depresivne epizode vjerovatno imati bar još jednu
Printscreen/Instagram
“Depresija je psihijatrijski poremećaj koji spada u grupu afektivnih poremećaja. Karakteriše je nisko raspoloženje koje nije u skladu sa objektivnim životnim okolnostima”, objašnjava za “Stetoskop” psihijatar, dr Tatjana Pavlović.
- stanje bespomoćnosti,
- stanje beznađa,
- mržnja prema sebi,
- usporena motorička i mentalna dinamika,
- snižena motivacija,
- sumorne, teške misli o besmislu života,
- tjelesni poremećaji.
Kao i kod svih tjelesnih oboljenja, veoma je važno na vrijeme postaviti pravu dijagnozu jer je jedino na taj način moguće primijeniti adekvatno liječenje.
Depresija i životna dob
Depresija je, nažalost, čest poremećaj, može se razviti bilo kada tokom života, а najučestalije vrijeme početka depresivnog poremećaja je period adolescencije. Statistika u SAD-u kaže da su najugroženiji mladi u dvadesetim godinama, iako prva depresivna epizoda nije neuobičajena i u drugim životnim dobima. Depresija se može javiti u vidu jedne depresivne epizode, međutim, 50 odsto pacijenata će poslije prve depresivne epizode vjerovatno imati bar još jednu.
Depresija i anoreksija
Osobe oboljele od anoreksije, u kliničkoj slici nerijetko ispoljavaju i depresivnu simptomatologiju.
Kada se govori o anoreksiji i depresiji, postavlja se pitanje da li depresivnost može da bude okidač za pojavu anoreksije, ili je anoreksija okidač za depresiju. Zbog moguće isprepletenosti ovih stanja, važno je utvrditi prisusnost depresije prije postavljanja anoreksije nervoze kao dijagnoze.
Kao što je već navedeno, depresija i anoreksija nervoza imaju nekoliko istovetnih krakteristika:
- gubitak tjelesne mase,
- povlačenje i socijalnu izolaciju,
- gubitak interesovanja,
- suicidalne misli.
Sa druge strane, ova dva poremećaja se veoma razlikuju – depresivni pacijenti imaju snižen apetit što za posljedicu ima gubitak tjelesne mase, dok pacijenti oboljeli od anoreksije imaju noramlan apetit, ali negiraju osjećaj gladi, oni zbog straha od hrane i straha od debljine ne jedu i posljedično gube na težini. Depresivni pacijenti ne izražavaju strah od hrane, strah od debljine kao ni poremećaj tjelesne slike.
Depresivne osobe mogu imati izvijestan stepen hiperaktivnosti koja je posljedica depresivne agitacije, dok osobe bolesne od anoreksije ispoljavaju hiperaktivnost sa jasnim ciljem potrošnje kalorija i gubljenja na tjelesnoj masi.
Depresija i bulimija nervoza
Važno je istaći da je depresija česta kod osoba oboljelih od bulimijie nervoze.
Na početku bolesti, oboljela osoba ima osjećaj sigurnosti i moći (“mogu da jedem koliko hoću a da se ne ugojim, bolja sam od drugih”). Međutim, to osjećanje može trajati neko vrijeme, možda i godinama, dok osoba u potpunosti ne izgubi kontrolu nad svojim ponašanjem, kada bulimične krize postanu svakodnevne i dešavaju se više puta dnevno. Tada se javlja depresivnost, ili se ona pogoršava ukoliko je postojala i ranije. Zbog nemogućnosti da se kontrolišu bulimične krize, dominira osjećanje bezvrijednosti, stida, izrazito sniženog samopoštovanja i samovrijednovanja uz socijalnu izolaciju.
Nerijetko, osobe bolesne od bulimije imaju i više pokušaja suicida prije nego što počnu liječenje. Do toga najčešće dolazi kada postane nemoguće da se kontrolišu bulimične epizode.
Kontakt sa hranom je jedan od prvih kontakata u svačijem životu. Upravo zato, izuzetno je važno stvarati zdrav odnos prema ishrani. U slučaju poremećaja, važno je na vrijeme započeti liječenje i terapiju. Terapija podrazumijeva psihoterapiju i u slučaju potrebe, farmakoterapiju.
BONUS VIDEO:
hypebih.ba/Najžena.alo.rs
