VIDIM BEOGRAD U BIJEDI I BLUDU, U KOLONAMA ĆE IZ NJEGA BJEŽATI! Jezivo proročanstvo srpskog monaha
Postoje brojni svjedoci proročkog dara starca Gavrila i mnoge njegove vizije zaista su se ostvarile
Monahinja Makrina Majstorović, kao i još neki vjernici, bili su svjedoci ispunjavanja proročkih riječi starca Gavrila.
Zbog toga oni vjeruju da bi njegova upozorenja trebalo shvatiti ozbiljno, kao signal za pokajanje naroda, koje je, kao što svjedoči duhovna i crkvena istorija, umilostivilo Gospoda da ne popusti iskušenja i stradanja na svoj vjerujući narod.
Bog je, od davnina, kao što svjedoči Stari zavjet, slao svoje proroke i duhovne ljude da prenesu određene poruke narodu, da ih poduče, upozore… Pravoslavna crkva slavi i čuva uspomenu na Proroke koji su najavili dolazak Gospoda Isusa Hrista. I poslije toga, u posljednjih dvje hiljade godina, Bog je preko velikih duhovnika upozoravao narode. Jednog od takvih duhovnika, pravjednika i molitvenika za cijeli pali rod ljudski, naš narod imao je u monahu Gavrilu.
Još kao mlad pripadao je Bogomoljačkom pokretu. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je teško vrijeme za Crkvu. I pripadnici Bogomoljačkog pokreta bili su na meti nove komunističke vlasti. Vitomira, kako je bilo svjetovno ime starca Gavrila, uhapsili su pod optužbom da je narodni neprijatelj i neprijatelj socijalističkog poretka.
Na njega su vršili pritisak da više javno ne govori da Bog postoji, da ga prestane hvaliti, da se učlani u partiju, da ne slavi slavu. On se nije htio odreći Gospoda i svoje vjere, pa su ga isljednici tukli tako da mu je krv tekla iz usta, nosa i ušiju.
Poslije jednog od strašnih batinanja, bacili su ga u podrum pun vode; bila je zima, voda ledena, on sav krvav i izubijan. Od udarca mu je pukla bubna opna (od tada na jedno uho uopšte nije čuo, a na drugom mu je sluh bio oštećen). Javili su njegovoj familiji da je umro i da dođu po njegovo tijelo.
Takve batine i noć u ledenoj vodi niko nije mogao da preživi…
Po izlasku iz zatvora, postao je crkvenjak u Jagodinskoj crkvi, da bi u manastir pošao kad je već bio prevalio pedesetu. Monaha Gavrila ništa svjetsko nije interesovalo. Nije čitao novine, niti gledao televiziju. Živio je skromno u siromaštvu.
Manastir Svetoga Luke u Bošnjanima počeo je da se gradi malo prije nego što je on došao u njega. Od jakih kiša voda je ulazila u tada još pomoćni konak, odnosno baraku. To nije smetalo ocu Gavrilu da se duhovno podvizava. Imao je jako izoštren um, znao je sve tajne ovog svijeta.
Monahinja Makrina, koja je živjela zajedno sa starcem Gavrilom u manastiru Bošnjanji, početkom devedesetih godina bila je svjedok ispunjenja starčevih proročanstava. Ona je, što je mnogo važnije, zapisala proročanstva starca Gavrila.
“Došla sam u manastir po Božijem promislu, baš kada je otac Gavrilo zamonašen. On je danas zamonašen, a drugi dan sam ja došla kao iskušenica u manastir Stubal kod Kraljeva 1987. godine. Nisam tada ni bila svjesna, s obzirom da sam poziv odabrala po ukazu mojih duhovnika i po ukazu Božijem, šta mi dalje predstoji i šta ću sve doznati preko starca Gavrila, koji je imao tako veliko duhovno i životno iskustvo. Tako se po Božijem promislu dogodilo da starac, uprkos teškim stradanjima, ostane u životu, da nam prenese znanja i otkrovenja za budućnost Srbije, pokaže koji nam je put ispravan i odakle nas čeka svjetlo”, kaže ona.
Proročanstvo starca Gavrila iz manastira Bošnjani:
“Srbiju će rasparčati, na dijelove, otcijepiće i Vojvodinu i Kosovo, i Sandžak, i Crna Gora će dijelom Albanija biti, daće se njenom narodu na korišćenje, naši neće tamo smjeti ni živjeti. I tamo će naše svetinje rušiti. A svijet će ih podržavati, isti oni koji su nas i bombardovali. Više se neće iz Beograda zemljom upravljati, već će posebno, svaka otcjepljena jedinica imati svoje centre za sve. Spas je u opštem pokajanju i povratku Srba Bogu. Poslije velikog svjetskog sukoba Srbi će uz pomoć Rusije vratiti Kosovo”, govorio je monah.
“Uobičajeno je bilo da kada dođemo iz rada, pročitamo večernju molitvu i onda uđemo u sobu kod oca, da ga prije spavanja obiđemo, da se dogovorimo za naredni dan, da nam da uputstva, da se ocu požalimo ako je nešto bilo loše, ili da ga pitamo da li mu nešto treba. Uvijek smo zadnji oproštaj, kad polazimo u sobu, uzimali iz očeve sobe. Majka i ja smo spavale u sobi preko puta da bismo mogle noću oca da obiđemo, da mu ne ispadne žar i tako…
Tako smo jednom ušle u njegovu sobu bez nekog posebnog razloga, da ga obiđemo, da vidimo da mu nije slučajno spala posteljina, da mu namjestimo. Otac je prišao prozoru i čudesno je pogledao. Tada još nije bilo ni bombardovanje, ni rat na Kosovu. Pogledao je kroz prozor i pogledao je ka nebu i kazao:
Joj, kćerko, vidi mjesec krvav, kćerko, nebo se otvorilo, crveni barjaci sa neba kreću na Kosovo. Krvavi barjaci, kćerko, ponovo će rat, ponovo će rat za Kosovo da se bije…, kaže on, i na pravoslavlje udarili, doći će da zavlada taj njin polumjesec. Kćerko moja, misle da zgaze pravoslavlje, kad se budu osmjelili, Bog im neće dati.
Vidim, ćerko, da oni donose odluku da nam zemlju rasparčaju i da nam Kosovo uzmu. Moraju se skloniti svetinje iz naših crkava, tako su i naše mudre vladike Čarnojevići radili, svetinje su nosili sa mesta na mesto, da ne bih njih agarjani poduzeli. Vidim kuće na Kosovu gore, vidim narod beži, padaju i ubijaju i Albance i Srbe.
Vidim, kćerko, naše krstove ruše na crkvi. A ja velim: Kako, oče, ruše, ko će se na crkvu popeti, visoka je, ako padne? Kaže on: Vidim, kćerko, popeo se na crkvu i krst ruši.’ Kasnije, kada je 2004. godine bio pogrom, sjetila sam se toga. I tada mi je još rekao: Joj, rat se i nevolja bliži, velika muka i nesreća, ali ne vrijedi, ispričala je mati Makrina.
“Starac Gavrilo je rekao da ne idemo putem kojim idu naši neprijatelji. Taj put je propast, nemojte ići tim putem kao oni, to je crna rijeka… Naši ne mogu Kosovo odbraniti. Oni će ga uzeti za privremeno”, govorio je monah.
Monahinja Makrina kaže da su nekoliko nedjelja poslije tih starčevih riječi došli mkeštani iz obližnjeg sela i rekli da je počelo bombardovanje Srbije.
Starac Gavrilo je pozivao srpski narod na post, molitvu, pokajanje, inače će se u suprotnom zbog mnogih grijehova u narodu, sveštenstvu i vladara izliti gnjev Božiji:
“Uzeće nam Vojvodinu, prodavaće ravnice, tada kad više Beograd ne bude prijestonica, onda će svak za sebe posebno živeti, svaka posebno. Tada će se sve tuđini pitati, oni su to i zamislili, ali narod će se pobuniti. Tada će u zemlji biti gladi, muke, bolesti će neke harati, umiraće narod takvom brzinom da neće stići sveštenici da ga sahranjuju. Ljudi će se razrijediti, u selima pogotovu. Imaće da pješače jedan do drugog, da se nađu i ispričaju. I vode zdrave za piće neće imati, samo u planinama i brdima.
Tući će se ljudi na izvorima da na red za vodu dođu. Iz gradova će ljudi bježati, i to u kolonama, neće imati od čega živjeti, posla neće biti, fabrike neće raditi, a dugove državi neće imati od čega namiriti. Neće ljudi ni hleb imati čime da kupe. A porezi će biti na sve što imaju.
No Albanci neće stati, oni mirovati neće, granicu će stalno pomjerati. Strani vladari će ih sve parama podržavati, i oni će Srbina sa svoje zemlje istjerati, pritisnuće ga nevoljama i tamo narod srpski neće imati nikakva prava, živjeće u strahu, samo će im dati šaku zemlje, da tamo žive, ali i tu naš narod nikakva prava imati neće, sve će se oni pitati. Zamjeriće se i sa Grčkom i sa Makedonijom, granice će pomijeriti. Nemir će se proširiti na sve druge susjedne države, a one će morati da ih slušaju, jer su njene članice, biće ucijenjene.
Srbinu tamo slobode neće biti, sve dok Rusija ne postane carevina. Molite se svi Bogu da do toga što prije dođe, tad će i Srbima svanuti. Tada će se pravoslavni udružiti, konačno će shvatiti da su zajedno jači, i onda će braniti svoje. A muslimani, oni se već popisuju, i svi se za isto bore, stalno se dogovaraju kako da zagospodare, a i papa će isto to raditi.
Više se neće iz Beograda zemljom upravljati, već će se posebno, svaka otcijepljena jedinica imaće svoje centre za sve. Zato, djeco, nemojte vjerovati ni strankama ni političarima da će neko dobro ni napretka donijeti, niti bilo čijim obećanjima, to su laži.
Blagoslov Srbiji može samo sa neba sići, i to opet molitvama Majke Božje i Svetih Nemanjića, sa svima Svetima. Sveti Sava plače pred Bogom, čuli ste Nebesku Liturgiju, pa se podučite. Zato od neba samo pomoć očekujmo, i polažimo nadu u Boga, a ne u ljude”, govorio je starac.
Monahinja Makrina kaže da je starac rekao da će „velike sile ratovati nad našom zemljom i naš narod neće za to vrijeme postradati, i za to vrijeme će se Srbi naglo iz tuđih zemalja vraćati u Srbiju. Zbog nekih kartica će se vraćati, da li zbog ovih čipova (ovih novih kartica), i Tarabić je nešto slično rekao. Mati Makrina navodi da je starac Gavrilo prorekao da će poslije pobjede Rusije Srbija uz pomoć pravoslavne braće sa istoka vratiti dokle je naše Kosovo bilo.
Albanija će pola vodom potonuti. Vratiće teritoriju Srbiji. To šta će voditi kući brodovima preko mora i okeana, to neka oni sami vide. Oni koji su im obećavali brda i dolove, ti neka ih zbrinjavaju. Prijestonica Srbije biće Kruševac.
O svemu ovom ovdje rečenom otac Gavrilo je pričao često sa manastirskim gostima; bilo je tu nekada i sveštenika, monaha, naroda pobožnog, ljudi na funkcijama, uglednih i školovanih, službenika, ljekara, direktora firmi. Kada je govorio o tome, nikada nije nije pričao sa nekim isticanjem, kao da on nešto posebno zna, govorio je to onako spontano, nenametljivo: Ko hoće da čuje, neka čuje, a ko neće o tome nešto da čuje, ne mora ni da sluša.
Zaplakao bi često, i govorio: Bolje, djeco, da znate kakve nevolje predstoje, da se ne iznenadite, i da znate odakle samo dobru da se nadate, da se ne date prevariti.
“Biće tada i veliko otpadništvo. Ko god ne bude primio srcem vjeru pravoslavnu, povjerovaće raznim obmanama i vjerovaće lopovima i lažovima, vjerovaće lažnim obećanjma stranih vladara, a od toga ništa imati neće. Mnogi će tražiti svoja ognjišta, ali neće moći od korova da prepoznaju koje je njihovo dvorište bilo i imanje. Blago tad onima koji su naučili skromno da žive, a oni koji su naučili u raskoši, neće moći lako neimaštinu i glad da prihvate. Ništa im njihove pare neće pomoći. Tada, kad se to sve bude dešavalo, čuvajte sjemena svega, žitarica i povrća, da imate šta posijati, jer neće imati gdje da se kupi sjeme ko ovo sad, pa da imate da posijete i da se prehranite.
Mnogo vladika, sveštenika i teologa u zadnje vrijeme neće se rukovoditi po Božijem rasuđivanju, onim što je za narod korisno, već po čulnom, tjelesnom, zastraniće, a i po nagovoru ljudi, ugađaće im; biće tu i političara i drugih, sa kojima će oni prijateljstva graditi. Neće rasuđivati po poukama Svetih otaca.”
Stradanje Beograda
“Vidio sam Beograd, sve u sivilu i bijedi, on nema više blagoslova da bude prijestonica. Zbog mita, korupcije, bezakonja, sekti i nemorala. Na vlasti sjede ljudi ogrezli u kriminal i bezakonje. U Beogradu naroda mnogo u nemoralu živi. Silni se rasipaju u raskoši i vilama, voze skupa auta, a sirotinja ni hljeba nema djeci da kupi, da ih hrani. Zlo i naopako! Veliku će nevolju navući i gnjev Božiji, što tako nepravdu tvore”, prorekao je starac.
Zbog toga će Beograd stradati, starac nije rekao precizno kako, da li od zemljotresa, neke prirodne kataklizme ili od bombardovanja. Rekao je da vidi kolone ljudi iz Beograda, mnogima će Bog projaviti da treba iz njega da pobjegnu, da se spase. Gospod će se smilovati radi molitvi i svetinja, treba sada arhive i knjige na vrijeme iz njega skoniti, da se ne bi za vječnost zagubili, i više on prijestonica biti neće, jer on je i sada izgubio blagoslov da bude prijestonica.
O Americi
“Ameriku, taj Vavilon, Gospod će mukom pritisnuti, njeni će gradovi u vodi plivati. Od nje je svo zlo poteklo, prvi nemoral, prvi loš film, prvo loše učenje djece, pa čak sada misle i čipove da postave da nama vladaju k’o sa životinjama, da nam komanduju gdje ćemo ići i šta ćemo raditi. Stavljaju sebe u ulogu Boga, a ne znaju da Bog rukovodi koracima i glavom čovjeka. Bog im neće dati da gospodare, prije će svoju smrt i propast ugledati. Gradovi će njeni potonuti, vidim, u provalje koje se otvaraju, nestaće sa lica zemlje taj Vavilon, to svo zlo i leglo bezakonja”, pričao je monah Gavrilo.
“A ja ga pitam Oče, šta će biti s narodom? A on odgovara: Narod vjerujući u tim gradovima Bog će čudesno spašavati, i mučeničkim vijencem ukrasiti, ispričala je monahinja Makrina.
(Lepote Srbije)
