Svi su ga zvali Babo, a tek pred smrt je otvorio dušu!
Ime i djelo Ćazima Čolakovića ljubiteljima narodne muzike dobro su poznati.
Napustio nas je 15. aprila 2016. godine, ali njegove pjesme nastavile su živjeti.
Svi su ga zvali Babo, a tek pred smrt je otvorio dušu!
A posebno veliki hit “Zašto me ostavljaš ti”, koji se i danas pjeva širom prostora bivše Jugoslavije.
Ćazim je bio i izuzetan interpretator sevdalinke, posebno one koja je dolazila iz njegovog rodnog Sandžaka. Iza njega je ostala bogata karijera, brojne pjesme. Ali i životna priča čiji su posljednji dijelovi bili mnogo teži nego što je publika mogla naslutiti.
Čovjek kojeg su brojne kolege od milja zvale Babo, pred kraj života nije krio koliko ga je boljelo što su ga mnogi kojima je svojevremeno pomagao – zaboravili.
Ćazim Čolaković rođen je u Sjenici, gdje je završio osnovnu školu. Nakon toga njegova porodica preselila se u Sarajevo, gdje je napravio prve ozbiljne muzičke korake.
Upisao je Srednju muzičku školu, a već 1971. godine snimio je svoju prvu ploču. Na njoj su se našle pjesme „Piši mi“ i „Ko nekad te volim“.
Samo godinu kasnije stigao je veliki uspjeh. Sa pjesmom „Ti budi moja“ 1972. godine osvojio je prvo mjesto na festivalu u Vrnjačkoj Banji. Nakon toga njegova karijera kreće uzlaznom putanjom.
Redali su se nastupi i pjesme, a Ćazimovo ime postajalo je sve poznatije publici širom tadašnje Jugoslavije.
Više od 25 godina uz Omera Pobrića
Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzimala je saradnja sa rahmetli Omerom Pobrićem, koja je trajala duže od 25 godina.
Ćazim je nizao hitove i osvajao top-liste radijskih i televizijskih stanica širom bivše Jugoslavije. A upravo je sa Omerom snimio i prvi album sandžačkih sevdalinki „Poleti pjesmo Sandžaka“.
Posljednje godine života proveo je u Njemačkoj, gdje je radio kao slobodni umjetnik.
Ali upravo su te godine donijele i jednu sasvim drugačiju životnu priču.
Sedam operacija i godine iz kojih se nije uspio oporaviti
Ćazim se dugo nosio s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Prema njegovim tadašnjim riječima, sve je dodatno zakomplikovala pogrešna ljekarska dijagnoza, ali i povreda koju je zadobio 2011. godine vozeći vodeni motor kod Goražda.
Od posljedica svega što mu se dogodilo nikada se nije potpuno oporavio, a prošao je čak sedam operacija.
Upravo u tim najtežim trenucima života, kada mu je podrška ljudi s kojima je godinama dijelio estradu vjerovatno bila najpotrebnija, uslijedilo je veliko razočarenje.
“Svi spominju babu Ćazima, a kada sam bio na umoru – nikoga“
Estradna i ljudska gromada, kako su ga opisivali oni koji su ga poznavali, nije željela prešutjeti ono što ga je boljelo.
U jednom od intervjua otvoreno je govorio o kolegama kojima je pomagao na početku karijere, a koji su ga, prema njegovim riječima, zaboravili kada se razbolio.
– Osim Hamida Ragibovića Beska, Maradone, Fahrudina Vejzovića-Poglavice, te mog velikog prijatelja Osmana Džihe, koji je prešao 400 kilometara da dođe da me vidi, niko drugi niti je pokucao na moja vrata, niti zvao, niti SMS poruku poslao. Svi kada daju intervjue spominju babu Ćazima koji im je pomogao na početku karijere, a kada je babo Ćazim bio na umoru nikoga od njih da se javi. Neka to ide njima na obraz, a oni će se prepoznati – govorio je tada Ćazim.
Posebno ga je pogodilo ponašanje pojedinih kolega koji su se nalazili praktično u njegovoj blizini.
– Nedavno je jedan naš popularni pjevač imao koncert u Stadtkinu Oberhausen, to je samo par kilometara od mene i nije se sjetio da dođe, da me nazove, i on će se prepoznati. Neka ga je stid i sram. Jedna naša poznata pjevačica stanovala je u istom mjestu gdje sam i ja danas, kod mene je bila i dan i noć, pa ni ona da se javi – otvorio je tada dušu Ćazim Čolaković.
Pjesme su ipak ostale
Ćazim Čolaković preminuo je 15. aprila 2016. godine, ali vrijeme nije izbrisalo ono što je ostavio iza sebe.
Od Sjenice i Sarajeva, preko saradnje s Omerom Pobrićem, pa sve do godina provedenih na scenama širom bivše Jugoslavije, izgradio je karijeru zbog koje njegovo ime i danas nešto znači ljubiteljima dobre narodne pjesme i sevdalinke.
A možda upravo njegove posljednje riječi o kolegama najbolje podsjećaju koliko se iza svjetala estrade često kriju sasvim drugačije priče.
Mnogi su ga zvali „Babo Ćazim“ i govorili koliko im je pomogao. Njega je, međutim, najviše boljelo to što su se, kako je tvrdio, neki od njih toga sjetili pred kamerama – ali ne i onda kada mu je bilo najteže.
(Naj portal/hypebih.ba/S. M. H.)
