“PUCAJ U MENE, NE DAM DJECU” Ispovijest sestre ubijenog čuvara škole na Vračaru!

Bijelu jednospratnu kuću u naselju Višnjička Banja, u Srbiji, koju je Dragan Vlahović (53) – prva žrtva krvavog pira pomahnitalog dječaka ubice Koste Kecmanovića (13), sagradio sa porodicom zaposjela je velika tuga. Njegova majka Kosa i sestra Ružica neprestano plaču, a otac Živorad gleda u sliku jedinog sina, koji je, kaže, stradao na mjestu koje je smatrao drugim domom, u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” gdje je radio kao obezbjeđenje.

– Skuhala sam kafu da odem da popijem sa bratom na Lešću. Sreća, pa je sahranjen na nekoliko minuta hoda od naše kuće, te možemo da odemo kad god poželimo – govori neutješna sestra za Republiku, dok njena majka leži pored u postelji i vida rane od operacije, ali i one na duši, koje sigurno nikada neće zarasti.

Ponosna na brata, sestra kaže da može da ga zamisli kako se ispriječio pred ubicu da bi zaštitio djecu.

– Nismo spremni da saznamo detalje, ali tačno znam kako je moj brat reagovao. Kad smo ga vidjeli u kapeli, kad smo vidjeli njegov izraz lica i po stisnutim pesnicama sigurna sam da je izletio pred njega i rekao: “Pucaj u mene, ne dam djecu!” Znam da je prvi poginuo i u svoj muci je dobro što nije vidio tih devet palih anđela, ranjene – kazala je Ružica.

Da nije samo Dragan volio djecu nego i ona njega, porodica je znala oduvijek, a zbog te njegove osobine rukovodstvo škole tražilo je od agencije za obezbjeđenje čiji je bio radnik da ga vrate kad su ga rasporedili na drugo mjesto.

– Radio je u Prištini u obezbjeđenju, tamo smo rođeni. Kad je prešao u Beograd, rasporedili su ga u školu i poslije pet godina je otišao na drugo mjesto, ali je škola tražila samo njega i tako se vratio – prepričava Draganova starija sestra.

Draganova majka Kosa neprekidno kuka za rano i iznenada ugašenim životom sina, čije slike stoje na policama po čitavoj sobi, kao i portreti i crteži koje su mu u znak zahvalnosti posvetili učenici.

– Nema mojih očiju, moje duše, mog sina, sve mi je nestalo, nada naša, joj meni, kuku nama, nema našeg Mikija, Mileta. Prazna kuća nam ostala – uz jauke priča neutješna žena.

Pored porodice i prijatelja, rodbina i čitav komšiluk žale za Draganom. Za njim plaču u pošti u kojoj je plaćao račune, u farbari i prodavnicama jer su ga znali kao nasmijanog, vedrog i dobrog čovjeka.

– Mnogo boli… mnogo… Dragan je bio jedinstven sin, brat, daidža, amidža, human, odmjeren, blag, plemenit do srži, nepogrešiv i neponovljiv… zato i boli ovoliko. Znate kad tražite grešku, znajući da svi griješimo, svjesno ili nesvjesno, ali on je nije imao. Moj brat je imao mnogo duha i umio je da se bori s osmijehom i kad mu je bilo najteže. A nije uvijek bilo lako. Imali smo tragedije i sa mamine i sa tatine strane, ali ovo… ovo boli do kosti i još dublje – ispovijeda se Ružica, bratova Dada.

Ona se s mukom prisjetila kobnog dana i kako je saznala da joj je brat ubijen.

– Idu vijesti i čujem dešava se nešto na Vračaru, ali ništa više nisam čula ni da su pucnji u pitanju, šila sam kostim za unuku. Prvo me je pozvala kćerka i pitala me je da li daidža radi jer joj nešto treba, a ne javlja se. Zatim sam ga pozvala jednom, drugi put. Nije se javio. Zove ga i druga sestra. Uključujem vijesti i čujem za pucnjavu i da je to njegova škola. Dok telefoniram, na TV najednom ugledam Draganov lik, ali sebe ubjeđujem da to nije to. Sestra zove i kažem joj: “Ne, ne, Caki, nije to on, mislim da je prošao ispred kamere.” Tražimo dalje informacije. Zovem školu, niko se ne javlja. Onda zovem njegovu koleginicu, a ni ona se nije javila. Zovem policiju… Rekli su da ne daju informacije preko telefona i da bi bilo dobro da dođem. Oni su me pitali: “Jeste li sami? Sve mi je bilo jasno – prepričava Ružica.

Poslije toga su došle komšije. A onda su uslijedili glasna kuknjava i jauci, pa je sve utihnulo. Ostala je tuga da govori o jednom dobrom čika Draganu.

Učenike znao i po jaknama i ruksacima

Čika Dragan kako su ga zvali učenici škole u kojoj je radio, dobijao je redovno od njih čestitke za Novu godinu.

– Mi smo znali kakav je Dragan, ali on se nije hvalio time niti bio nadmjen zbog toga. Pokazao bi nam ih usput neke crteže. Njegova ljubav prema učenicima te škole i kolektivu bila je iskrena i oni su to prepoznavali i uzvraćali mu najljepšim emocijama. On je to, međutim, doživljavao kao normalnu situaciju i, kada je imao slobodan dan, dešavalo se da ga zovu i po tim pozivima sam vidjela da je on školu doživljavao kao drugu kuću i bio kao član porodice svima jer je prepoznavao po izgledu koji je čiji ruksak, poimence bi rekao koje dijete nosi takav i takav ruksak ili jaknu. Zvali bi ga da traže stvari koje su zaboravili, izgubili, a on je znao sve. Ljubav prema djeci mu je bila urođena, a i s profesorima je bio u divnoj komunikaciji – prepričala je Ružica.

U smrt otišao presretan

Dragan je dan pred tragediju bio neopisivo sretan.

– Mama nam se povrijedila, slomila je potkoljenicu i iza nas je mnogo teških šest mjeseci, njene i naše borbe i stresa da stane na noge, bolnice, operacije… Bio je sedam dana na bolovanju, a inače nije koristio bolovanja da bi brinuo o mami, pored njegovateljice koju imaju naši roditelji. On je želio da bude s mamom. Uspjeli smo. Mama je poslije Vaskrsa ponovo prohodala s hodalicom i on je bio tih zadnjih deset dana neopisivo sretan. Ma bio je toliko sretan da poleti od zadovoljstva. Nikada neću zaboraviti, 2. maja mi je rekao: “Dado, ići ću sestriću da čestitam rođendan, pa poslije do grada,” a ja sam ostala da ofarbam mamu i šijem unuci kostim za maskenbal – prisjeća se sestra.