Kao priznanje za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, redatelju i piscu Marku Cousinsu uručeno je Počasno Srce Sarajeva na otvorenju 29. Sarajevo Film Festivala.
Mark je prvi put došao u Sarajevo za vrijeme opsade grada, sredinom 1990-ih. Zajedno s predstavnicima Međunarodnog filmskog festivala Edinburgh posjetio je kino Obala Art Centar, gdje su u znak podrške građanima Sarajeva u opkoljenom gradu prikazivali filmove. To je kino bilo kolijevka Sarajevo Film Festivala…
Na pitanje kakav je osjećaj bio ponovno se vratiti u Sarajevo nakon 29 godina, odgovorio je:
“Prvi put kad sam došao ovdje letio sam vojnim avionom i nosio sam pancirku te sam od aerodroma se također vozio u vojnom kamionu. Ovaj put me dočekao Porsche. Ovo je isto Sarajevo kao ono kojeg se sjećam devedesetih. Naravno, zgrade su drugačije, fasade, infrastruktura, ali ispod površine još uvijek postoje neke borbe i neriješena pitanja. Razgovarao sam s mladim ljudima o budućnosti i shvatio sam da je ovo još uvijek kompleksno mjesto koje prolazi kroz oporavak. Ipak nije toliko drugačije koliko sam mislio da će biti”.
Dok je šetao gradom, primijetio je i da su se ljudi promijenili.
“Prvi put kad sam bio tu ljudi su bili stvarno mršavi, njihova lica ispijena jer u gradu nije bilo hrane. Zato je zaista vrlo lijepo vidjeti danas zdrave, nasmijane ljude okruglih lica. I da, puno je više svjetla. Ja sam 1994. bio tu u oktobru, i nije bilo svjetla, nije bilo struje, grijanja… Sjećam se kad sam noću hodao ulicom kako sam morao držati ruku ispruženu ispred sebe kako ne bih udario u nešto ili u nekoga”, prisjetio se Mark.
Upitan je i da li postoji neki trenutak kojeg se posebno sjeća, nešto što je vidio ili doživio, a što kod njega i dan danas izaziva jake emocije.
“Postoji jedan trenutak kojeg se sramim čitav život i to nikad neću zaboraviti. Kad sam krenuo u Sarajevo, pitao sam šta da ponesem. I rekli su mi ponesi tri boce viskija, šest pakovanja cigareta, začine, sir, kekse… I ja sam sve to donio sa sobom. Kad sam došao u Sarajevo, shvatio sam da je tu tako malo hrane. I sjećam se kako sam komad sira sakrio u džep kako bih ga mogao jesti noću. I sad se sramim toga. Znate, bojao sam se da ću ostati gladan. Sad mi se plače kad se sjetim toga i to je trenutak koji nikad neću zaboraviti”, prisjetio se Mark kroz suze i dodao kako je plakao i kad je primio “Počasno Srce Sarajeva”.
“Posebno me dirnulo kada je direktor festivala rekao kako je osjetio da sam ja pokušao uraditi nešto etično, jer svaki redatelj želi stvoriti umjetnost, ali i biti dobar čovjek. Na pozornicu kad sam se popeo vidio sam Jasmilu Žbanić u prvom redu koja je napravila film ‘Que Vadis Aida’ i shvatio sam koliko je sve to veliko. Znate, na mjestima velikih konflikta često možete osjetiti i puno ljubavi. Ja sam to osjetio ovdje”, istaknuo je Mark.
Otkrio nam je i dao nije imao previše vremena za šetnju gradom jer je posjetu BiH iskoristio za snimanje filma o povijesti dokumentaraca te je posjetio Mostar i Srebrenicu. Osvrnuo se i na to da su ljudi u teškim vremenima poput rata otvoreniji jedni prema drugima, bliskiji i čak u nekim momentima sretniji nego što je to danas slučaj.
“Snimao sam djecu u Iraku tokom rata i zaključio sam da su ta djeca puno sretnija od onih koje viđam u svom gradu. Danas su nekako svi više okrenuti sebi i konzumerizmu. Ali kad ljudi zajedno dožive i prožive neke teške momente i godine, to između njih stvori neraskidivu vezu i prijateljstva za cijeli život.
Za kraj je odgovorio na pitanje: Da mora samo jednu stvar ponijeti iz Sarajeva, šta bi to bilo?
“Ponio bih bocu onog vašeg pića, mislim da se zove rakija i naravno sve zagrljaje ljudi iz kina Obala Art Centar”, zaključio je Mark za “Klix.ba”.
BONUS VIDEO:
