Na društvenim mrežama, potresnim pismom, obratio se Dragan Kobiljski, otac djevojčice ubijene 3. maja u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru.
Pismo prenosimo u cijelosti:
– Kako misliti i kako živjeti? Zašto nas zovu roditeljima “stradale” djece? Nisu naša djeca stradala nesrećnim spletom okolnosti, naša djeca su ubijena (streljana, likvidirana) sa vrlo jasnom namjerom, planom i željom za fatalnim ishodom… ništa se tu slučajno nije desilo… slučajno su se samo neki spasli…
I kako sada žive, dišu i uopšte postoje roditelji ubijene djece? Kakvo je djetinjstvo i mladost braći i sestrama, kakva je starost bakama i dekama? Kakav je život ranjenih i kolike su traume preživjelih?
Koliko je tu zapravo svjetova razoreno?
Može li se ovo popraviti? – ne može! Mogu li se djeca vratiti? – ne mogu!
A da li je važno ipak utvrditi odgovornost u ovom zlodjelu? – Važno je! Važno je kako se nikad ovako nešto ne bi ponovilo.
Niko od nas nije sudija ni na ovom svijetu, a ponajmanje na “onom” svijetu i niko ne pokušava to da bude, ali da zlo ne bi ostalo samo zlo, morala bi makar pouka iz ove tragedije da se ponese.
Utvrđivanje odgovornosti i zakonska kazna ne predstavlja našu osudu. Ona predstavlja stav društva da su radnje koje su do zla dovele neprihvatljive i da za cilj ima njegovo uređenje.
Ni pokajanje ni oprost nemaju za posljedicu oslobođenje od odgovornosti, niti bi sa tim trebalo da se miješa.
Bog će prihvatiti iskreno pokajanje, naš oprost će značiti nastavak života bez bijesa i gnjeva, a podnošenje odgovornosti i izricanje kaznenih mjera imaju za cilj stvaranje i gajenje društveno prihvatljivih normi ponašanja.
Mi još nismo stavljeni na iskušenje, niti je od nas neko tražio oprost, ni sa kim nismo zagrljeni plakali nad slikama ili tijelima naše ubijene djece – kažu neprijatno im je da gledaju… i uporno se trude da objasne kako je sve bilo u redu:
– dijete sa potpunim odsustvom empatije izlagano od strane roditelja sadržaju neprimjerenom njegovom emocionalnom razvoju i obučavano u streljani – ne bi trebalo da je u redu;
– dijetetu dostupno oružje u kući – ne bi trebalo da je u redu;
– oglušenje roditelja na savjete o potrebnoj psihološkoj podršci i detaljnom ispitivanju djeteta usljed “krize svijesti” – ne bi trebalo da je u redu, jer je za posljedicu imalo zataškavanje slučaja djeteta koje je zapravo trebalo da se liječi;
– promjena smjene i odjeljenja bez i jednog pisanog traga u vidu Molbe/Zahtjeva i Odobrenja, gdje će jasni razlozi za preduzimanje takvih mjera biti navedeni i nadalje proceduralno praćeni…- ne bi trebalo da je u redu, jer dokazuje odsustvo sistematičnog i organizovanog pristupa;
– plasiranje neistina o vršnjačkom nasilju i viktimizacija zločinca – ne bi trebalo da je u redu, jer dovodi do stvaranja idola pogubnih za ovo društvo;
– video snimci i skrnavljenje identiteta žrtvi, njihovih porodica i potencijalnih žrtvi – ne bi trebalo da je u redu iz svih moralno etičkih i bezbjednosnih normi.
Toliko toga nije u redu… Nepravda boli, izvrtanje činjenica boli, jeziva realnost boli, pokušaji izbegavanja odgovornosti bole, a mi?
Mi treba da nastavimo da podnosimo komentare o zločinu, o pravnom postupku, o nama i našoj pobijenoj dejci, da podnosimo javno dostupne video snimke gdje našu djecu u crnim džakovima smještaju u kamion, da imamo stalno pred očima foto dokumentaciju naše streljane djece uporno uvjeravajući sebe da imaju spokojan izraz lica, da se utješno i sa zahvalnošću vraćamo posljednjim poljupcima i dodirima u Gradskoj kapeli gdje smo makar imali prilike da ih posljednji put usnule vidimo… da gutamo suze, suzbijamo krike, jer su nam ruke na pola ostale prazne… i da podnosimo svoju bol…
I znamo mi da niko “osim” zločinca “nije htio” loše, ali loše (ne)činjenje je imalo ključnu ulogu u ovoj nezapamćenoj tragediji.
Podnošenje odgovornosti za izabrane postupke je minimum na koji društvo, koje želi bolje, ima pravo.
