Kanika Batra, mlada influenserka, model i finalista britanskog izdanja izbora za Miss Universe, nedavno je odlučila da podijeli svoju životnu priču.
Javnosti je otvoreno priznala da je dijagnostificirana kao sociopata i da je potpuno lišena osjećanja poput krivice, empatije ili kajanja. Iznenađujuće, Kanika tvrdi da je sretna što ne posjeduje ove emocionalne aspekte i da su upravo oni doprinijeli njenom uspjehu u životu.
– Ja sam sociopata. To je moja dijagnoza. Ne osjećam nikakvu krivicu, empatiju ili kajanje – i ne razumijem zašto se na to gleda kao na nešto loše. Očigledno, svi vjeruju da vas empatija automatski čini dobrom osobom. Ja se ne slažem sa tim- iznosi šokantne tvrdnje ona, i dodaje:
– Vjerujum da empati imaju veoma selektivnu empatiju i da se ona može upotrijebiti protiv vas na više načina. Ja imam kognitivnu empatiju. Tačno znam kroz šta prolazite i mislim da je to dovoljno. Ne moram da preuzimam i tvoj emocionalni teret.
– Po društvenim standardima, možda sam ja zla osoba; ne radim stvari na “ispravan” način i nije mi nužno stalo do mnogih ljudi. Ipak, stalno mi je do onih koji su mi najbliži. Ali, svi ostali – ako mi se nađu na putu, ja ću ih poraziti.
I nije me briga šta društvo o tome ima da kaže.
– Kada sam imala 21 godinu dijagnosticiran mi je antisocijalni poremećaj ličnosti (ASPD), ali i tokom odrastanja sam bila povelika pretnja. Izostajala sam sa nastave, nasilno se ponašala, patološki lagala, maltretirala sam druge i bila bezosjećajna i sve to prije 15. godine.
Poslije srednje škole, naučila sam da manipulišem drugima na mnogo suptilniji način, iako mi je još uvijek nedostajalo afektivne empatije, krivice, kajanja i vjerovatno savjesti. Ipak, ja sam napravila masku kako bih sakrila svoj ASPD. Moja ličnost je bila ljubazna, milosrdna i prije svega – harizmatilčna.
Kada mi je zvanično postavljena dijagnoza, nisam rado išla kod psihijatra. Pokušala sam da sebi oduzmem život i patila sam od teške depresije. Ponuđena mi je mogućnost da budem ili smiještena u ustanovu ili da odlazim kod psihijatra u ambulantu; a jasno je da sam izabrala ovo drugo.
Moj psihijatar je mogao da prozre patološke lažu i pokušao je da promijeni moj način razmišljanja, ali mogu otvoreno da kažem da sam i dalje bila opaka prema ljudima koji su pokušali da idu protiv mene. Nedostatak savjesti mi je, takođe, omogućio da se pretvorim u kleptomana – nije da mi je to bilo potrebno, jednostavno se radilo o uzbuđenju.
Bila sam hladna iznutra, ali nevjerovatno primamljiva spolja. Bila sam društveni kameleon i dobro sam se snašla u studentskoj politici jer sam mogla da postanem ko god ljudi žele da budem i bilo ko ko će me dovesti do uspjeha.
Moja porodica je prepuna ljudi za koje smatram da bi lako mogli da dobiju istu dijagnozu kao i ja ili bi mogli direktno da budu prozvani psihopatama. Takođe sam odrasla u okruženju ljudi sa istorijom nasilja u porodici i seksualnog napada.
I sama sam iskusila to, u ranim 20-im. Koliko god da sam bila lukava, bila sam nadigrana, a ono što me najviše ljuti jeste gubitak kontrole. Dok sam bila dijete nisam smjela da pokazujem emocije i borila sam se da sa povežem sa ljudima od ranog djetinjstva. Nisam znala šta je navodilo ljude da budu prijatelji jedni sa drugima, pa sam oponašala ponašanje koje donosi uspjeh.
Vidjela sam ljude kako plaču na ulici, ali mene to nimalo ne pogađa. Ne osjećam apsolutno ništa. Smatram da me se to uopšte ne tiče. To nije moj problem.
Iako mi nije stalo do nasumičnih, nepoznatih ljudi, ja se ipak bavim filantropijom – i to ne zato što mi društvo tako kaže. Imam određen niz tema do kojih mi je zaista stalo, uključujući prava žena i kreiranje skloništa za žrtve nasilja u porodici, pa doniram dobrotvornim organizacijama koje se bave tim problemom.
Niko me nije podržao kada sam silovana, i uprkos tome što je policija htjela da moj slučaj izvede na sud, mnogi su me nazivali lažovom. Imam saosjećanja prema ženama koje su iskusile ono što sam i ja prošla i pokušavam da podržim druge u toj situaciji – završava svoju ispovijest Kanika.
BONUS VIDEO:
