Goran Bregović: Vrijeme je da naučimo živjeti zajedno

Goran Bregović (73) objavio je novi album „The Belly Button Of The World” ili „Pupak svijeta“, što je velika vijest na svjetskoj muzičkoj sceni.  Ovaj Sarajlija je jedini muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru, počasni je građanin Buenos Ajresa, Atine, Praga, Tirane, počasni je doktor Univerziteta u engleskom Šefildu, francuske vlasti odlikovale su ga Ordenom viteza umjetnosti, bio je u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Gremi… Za njegove koncerte u prestižnim svjetskim dvoranama traži se karta više.

S druge strane, Brega je album objavio prilično tiho. Izdavanje albuma obično prate promocije, reklame i slično, a u njegovom slučaju to je tek obavijest na društvenim mrežama.

Moja poruka

– Nema potrebe za nekom velikom bukom. Naći će ova ploča publiku, kao i bilo koja moja ploča. Pogotovo nema potrebe za nekom velikom bukom kod nas. Kad sad pogledam svoj raspored za ovu godinu, imam više od stotinu koncerata, a od toga nijedan na teritoriji bivše Jugoslavije – rekao je Bregović u uvodu ekskluzivnog intervjua za „Dnevni avaz“.

Uz muzičke teme, Brega je veoma otvoreno govorio o svom životu, politici, „Bijelom dugmetu“, Sarajevu…

„The Belly Button Of The World” ili „Pupak svijeta“. Zašto taj naziv? Koju poruku, kao autor, šaljete svijetu?

– Naravno, moja poruka je utopijska. Naša majka je planeta Zemlja. I koliko god da je ta poruka utopijska, ja i dalje insistiram na njoj. To je da bi svijet mogao da živi u miru i da shvatimo da smo svi rođeni od iste majke… Nije ovo prvi, a, vjerovatno, ni posljednji put da pokušavam da spojim stvari koje su političarima nemoguće, a meni su lagane. Meni to ide lako, i u muzici to ide lako. Muzika je medij u kojem se ljudi lako razumiju. Nažalost, izvan muzike teško.

 I ovog puta, kao i na „Tri pisma iz Sarajeva“, bavite se kršćanskom, jevrejskom i muslimanskom kulturom ili, kako neki pišu, liturgijom. Iako, donekle, možemo pretpostaviti odakle preokupacija tim temama, možete li to malo pojasniti.

– Vjerovatno bi sve Sarajlije, da su kompozitori, radile ovo isto što i ja. S tim nekim iskustvom koje imamo iza sebe vjerovatno bi svi, kao i ja, svijetu govorili da je vrijeme da naučimo da živimo zajedno.

Tri tradicije

 Ovog puta u nazivu albuma, kao i opisu, ne spominje se Sarajevo. No, teško se oteti dojmu da ni ovaj album nije „operiran“ od Sarajeva.

– Za ovaj violinski koncert dobio sam porudžbinu od Bazilike Sen Deni u Parizu. To je crkva u kojoj su sahranjeni francuski kraljevi. Dobio sam porudžbinu da pišem za Nacionalni simfonijski orkestar Francuske. I pisao sam u formi koja je meni bliska, s kojom sam odrastao. Moj prvi instrument je bila violina. Nažalost, nikad nisam naučio da je sviram… Kad su me roditelji poslali u muzičku školu, poslali su me da učim da sviram violinu. Moj tata je bio vojno lice, ali je amaterski svirao violinu.

Odrastao sam u svijetu u kojem se violina svira na različite načine. Mi violinu slušamo na tri različita načina: kršćanski – kako se svira klasična muzika, klecemr – kako sviraju Jevreji, i orijentalno – kako sviraju muslimani. Tako da je moj violinski koncert napisan za troje violinista koji dolaze iz tri tradicije. Mogli ste ih vidjeti na mom koncertu u Skenderiji. Oni su iz Tunisa, Izraela i Srbije.

To je bio vrlo uspješan koncert. Bio sam zadovoljan kako smo uspjeli izvesti taj violinski koncert. Tad je on još bio u ranoj fazi, a sad taj violinski koncert izlazi u ovoj formi, kao „Pupak svijeta“.

Naravno da ima Sarajeva. Ne možete biti „liječeni Sarajlija“, možete biti pomalo liječeni, ali izliječeni nikad.

Saradnici su uglavnom isti kao na prethodnom albumu. Ne mijenjate tim koji pobjeđuje?

– Imam Orkestar za svadbe i sahrane, koji je fleksibilan aparat. U svojoj najmanjoj formi je devet ljudi na pozornici, a u najvećoj tu su puni orkestar i hor. Nema razloga da mijenjam, to su sve talentovani muzičari, ja uživam da sam i u studiju i na pozornici s njima. Uvijek su u stanju da me iznenade nekim malim čudom. Uostalom, zbog tog malog čuda se i bavim ovim čime se bavim.

Tajni eliksir

Kada ovaj intervju izađe, prvo pitanje naših čitalaca bit će – a kad će koncert u Sarajevu?

– Nadam se da ću svirati koncert kod nas. Naravno da volim da sviram kod nas nego bilo gdje drugo. Nažalost, imam manje prilika da sviram tu nego vani. Ali sigurno će biti neki koncert.

Poruka uz album je: „Nadam se da će vas pratiti u raznim trenucima vašeg života – melanholije i radosti podjednako.“ Vi, kao majstor života, pokušavate ljudima reći kako je svaki trenutak života vrijedan pažnje?

– Mogu sad reći stotinu banalnosti na tu temu, trebalo bi ne trčati kroz život, nego gledati oko sebe i pokušavati živjeti lijepo u svakom trenutku. To je, naravno, lako reći, a nije lako da se desi, a bilo bi lijepo.

Ne možemo zaobići „Bijelo dugme“. Vi kao da na bini proživljavate drugu mladost?

– „Bijelo dugme“ svira godišnje 20-ak koncerata i zbilja uživam. A vidim da uživaju i Tifa, i Alen, i moji muzičari. Vjerovatno ćemo nastaviti da sviramo 20-ak koncerata godišnje.

Vaša energija je zadivljujuća. Stvarate, putujete, imate koncerte gotovo na dnevnom nivou. Imate li neki tajni eliksir života?

– Ne treba stajati, treba se kretati. Vjerovatno ću stati kad mi se kaže: „Aman, dosta više, Brega“, ali zasad mi godi da radim, putujem…

Možda je to teška navika od koje ne mogu da se odviknem, ali ja još uživam da sam na pozornici, još imam osjećaj da mogu da učim sto stvari, još imam osjećaj da napredujem kao kompozitor. I stvari oko mene se događaju u nekom redu, tako da mogu da vidim šta je prethodilo, šta je bilo prvo da bi došlo drugo… Tako da nije loše biti star, a praviti se da si mlad. To je dosta zgodna uloga.

 Pratite li politička dešavanja u regionu, svijetu, sve te turbulencije…?

– Pokušavam da ne pratim, ali to je nemoguće. Iako nemam televiziju kod kuće, ali je nemoguće. Živimo u strašnom svijetu, ali morat ćemo da se naviknemo da je to svijet u kojem živimo, na koji moramo da se prilagodimo.

Sarajevo, Pariz, Beograd…

Imate adrese u Parizu, Beogradu, Sarajevu… Gdje, ustvari, najviše volite biti i gdje je mjesto Sarajeva i BiH u Vašem životu?

– Volim biti svuda. Naravno da volim biti u Sarajevu, i na Jahorini, zimu na Jahorini ni ja ni moja porodica ne propuštamo. Već sam se navikao da budem svuda. Od toliko mjesta na kojima sam bio ne znam gdje bih baš volio da se zadržim. Naravno, imaju mjesta gdje su ti prijatelji, rodbina, gdje si odrastao, za koja te vežu uspomene… To su najdragocjenija mjesta.

Prva ploča ozbiljne muzike

Ovo je, kako se navodi, pandemijski album. Kako Vi, inače, gledate na taj period koji je poprilično promijenio svijet.

– Imao sam ja i ranije dosta porudžbina da pišem – od liturgija do koncerta za violončelo, gudačke kvartete, za simfonijske orkestre… Ovo je prvi put da objavljujem materijal koji možemo nazvati ozbiljnom muzikom. Vjerovatno, da nije bilo pandemije, on ne bi bio objavljen. Ali, dvije godine sam imao da sjedim u studiju i da pišem, dotjerujem. Usput sam napravio još jednu ploču spremnu za iduću godinu. Zvat će se „Raspašoj“. Ako je bilo neke koristi od pandemije, to je što sam ponovo zavolio da stanujem na jednom mjestu, a i nisam imao nikakvog pametnijeg posla, već da pišem muziku.