Odrastanje u stresnom okruženju ispunjenom stalnim svađama i napetostima, ili u porodici u kojoj je dijete bilo prepušteno samo sebi, ostavlja dubok trag.
Djeca su sklona upijati stres iz okoline, što može dovesti do formiranja određenih navika kojih često nisu svjesna. Neprestana potreba za ugađanjem drugima ili potiskivanje emocija mogu biti znakovi odrastanja u takvom domu, piše Your Tango.
Djetinjstvo u stresnom domu ostavlja posljedice
Osobe koje su odrasle u stresnim domovima često imaju osjećaj da stalno moraju biti na oprezu. U napetom okruženju je teško osjećati se sigurno. Bilo da se radilo o stalnim svađama ili nesigurnim uslovima, takva iskustva mogu duboko utjecati na djecu, koja su podložnija razvoju traume izazvane stresom.
Kada se kasnije nađu u zdravom okruženju, prošlost može ove osobe držati u stanju pripravnosti. Takav način razmišljanja postaje navika kojih nisu svjesni. Nakon nekoliko godina provedenih u stanju povišene budnosti u vlastitom domu, teško se osloboditi tog obrasca ponašanja, što u odrasloj dobi može negativno utjecati na njihove odnose.
Pretjerano izvinjavanje, čak i za najmanje greške može biti znak da je dijete živjelo u napetom okruženju. Ovakav obrazac se često prenosi i u odraslo doba. Takve osobe vjerovatno su se osjećale odgovornim za osjećaje drugih, čak i kada za to nije bilo razloga. Iza stalnog izvinjavanja krije se osjećaj da osobe nisu nikada bile dovoljno dobre i da su vjerovatno preuzimale krivicu za stres u svom domu. U odrasloj dobi ta navika može ostati, što dovodi do nezdravog preuzimanja odgovornosti za tuđe osjećaje.
Ukoliko je neko odrastao u okruženju ispunjenom svađama, vjerovatno je razvio strah od sukoba. Slušanje roditeljskih svađa može biti traumatično iskustvo, zbog čega u odrasloj dobi takve osobe mogu izbjegavati konflikte. Glasni razgovori i napete situacije mogu ih vratiti u osjećaje koje su proživljavali u djetinjstvu. Iako izbjegavanje sukoba može pružiti privremen osjećaj sigurnosti, dugoročno to šteti samopouzdanju. Za rješavanje teških situacija potrebni su produktivni razgovori, a odbijanje suočavanja s problemima može dovesti do pristajanja na manje od onoga što zaslužuju.
Djeci može biti teško da protumače govor tijela, a osobe koje odrastaju u okruženju visokog stresa brzo savladaju tu vještinu. Njihovi roditelji su vjerovatno neverbalno iskazivali potisnute emocije, a djeca su naučila prepoznati te suptilne znakove. Sposobnost tumačenja govora tijela ostaje i u odrasloj dobi i može biti koristan alat za razumijevanje drugih ljudi. “Čitanje ljudi” postaje tiha navika, a odbrambeni mehanizam razvijen u djetinjstvu zadržava se tokom cijelog života.
Djeca odrasla u stresnim domovima često imaju probleme sa otvaranjem prema drugima. Ovakva djeca razvijaju naviku držanja distance I nerado govore o svojim problemima. Ova navika se zadržava I u odrasloj dobi, pa je ovakvim osobama teško pokazati ranjivost kada ste odrasli u nesigurnom okruženju, a emocionalna zatvorenost postaje jedini poznati način funkcionisanja.
U stresnom domu često nema prostora za osjećaje vašeg djeteta. Iskazivanje emocija nekada se kažnjavalo, a djeca su od ranog uzrasta naučila da zadržavaju osjećaje za sebe, što je postalo njihov odbrambeni mehanizam. Ova navika kod djece može se nastaviti i u odrasloj dobi.
Također, u stresnom domu dijete je često prepušteno samo sebi, bilo zbog roditeljskih svađa ili zbog njihove odsutnosti zbog posla. Zbog toga djeca mogu steći utisak da se mogu osloniti samo na sebe. Teško im je potražiti pomoć od drugih jer im takvo ponašanje nikad nije pokazano kao primjer. Umjesto toga, djeca razvijaju izraženu nezavisnost i samostalnost. Prihvatanje pomoći od drugih može biti zastrašujuće kada ste navikli da sami sebi budete sistem podrške, pa takve osobe često ostaju nezavisne tokom cijelog života.
Uz pretjeranu neovisnost često dolaze i problemi s povjerenjem. Kada ste navikli da se oslanjate samo na sebe, onda vam je teško da pustite druge da vam priđu blizu. Dijeljenje najdubljih tajni može djelovati nemoguće, posebno ako ste od djetinjstva naučeni da zadržite sve za sebe. Problemi s povjerenjem često imaju veze s traumama iz djetinjstva.
“Kao djeca potpuno zavisimo od staratelja koji bi trebali da nam pruže sigurnost i utjehu. Oslanjamo se na njih da budu ogledalo naših emocionalnih stanja kako bismo naučili šta je dobro, loše, prikladno ili neprikladno. Problem nastaje kada naši staratelji to ne mogu ili ne žele da urade. Tada nismo u stanju da vjerujemo da će sve biti u redu dok istražujemo svijet jer nam staratelji nisu pružili odgovarajući odraz, utjehu ili podršku”, tvrde stručnjaci.
Socijalne vještine mnogi uče posmatrajući interakcije drugih, prvenstveno roditelja. Odrastanje u stresnom okruženju može negativno utjecati na socijalizaciju. Ako roditelji loše komuniciraju, dijete može usvojiti taj obrazac. Ako je dijete podsticano da misli i osjećaje drži za sebe, u odrasloj dobi može mu biti teže da formira zdrave odnose. Stidljivo dijete koje se u školi drži po strani, moguće je da se bori sa socijalnim vještinama zbog situacije kod kuće. Prekidanje te navike i učenje zdravih oblika druženja može biti veliki izazov.
Stresni domovi nisu okruženja za opuštanje. Odrastanje u takvom domu može onemogućiti opuštanje. Kao dijete, osoba je naučila da bude povučena jer se teško opustiti kada se čini da je svijet oko vas nesigurno mjesto. Ta napetost može se prenijeti iz djetinjstva u odraslo doba. Stresno okruženje može povećati rizik od zdravstvenih problema.
“Traumatična iskustva ne utječu samo na naše obrasce ponašanja I razmišljanja, već i na našu biologiju. Trauma pogađa naš sistem odgovora na stres i može se povezati s narušenim imunitetom i lošim kardiovaskularnim zdravljem”, pojasnili su stručnjaci.
BONUS VIDEO:
hypebih.ba/A.H.
