Dok je José Salvador Alvarenga oprezno izlazio iz patrolnog čamca na dok u Majuru, glavnom gradu Maršalovih Ostrva, nije nimalo ličio na ribara koji je nestao 14 mjeseci ranije, piše Metro.
Kosa mu je visila u divljim zapetljajima, gusta brada mu je zaklanjala lice, i iako je mogao stajati, Salvador je hodao sporim, opreznim koracima nekoga mnogo starijeg od svojih 36 godina.
Preživio 438 dana na Pacifiku: Jeo je sirovu ribu, pio krv kornjača i gledao smrti u oči
Četrnaest mjeseci provedenih na vodi u malom ribarskom čamcu opustošilo je njegovo tijelo. Bio je slab, pun parazita iz sirovih ptica i kornjačine krvi koje je konzumirao, a njegovo pothranjeno tijelo oteklo je od zadržavanja tečnosti.
Iza njega je bio Tom Armbruster, tadašnji američki ambasador na Maršalovim Ostrvima, koji je bio jedna od prvih osoba koje su razgovarale s njim nakon njegove strašne patnje.
„Izgledao je kao neko ko je dugo bio u divljini“, rekao je Tom, sada međunarodni konsultant, za Metro putem Zooma iz svog doma u Ithaci, u državi New York.
‘Kretao se s poteškoćama i činilo se da je otečen. Sigurno nije bio mršav.’
To je bilo zato što je Salvador pronašao niz domišljatih načina da preživi na moru u vremenskim nepogodama nakon što je 2012. godine ostao bez vode.
Ribar je postao prva osoba u zabilježenoj historiji koja je preživjela više od godinu dana ploveći u malom čamcu. Nakon što je u novembru 2012. godine isplovio iz Costa Azul u Meksiku na ono što je trebalo biti rutinski dvodnevni ribolov ajkula, plovio je Pacifikom 438 dana.
Nakon što mu se GPS pokvario i motor otkazao tokom petodnevne oluje, Salvador i ribarski šegrt, 22-godišnji Ezequiel Córdoba, izvučeni su na more i nije im preostalo ništa drugo nego preživjeti.
„Bilo je gotovo kao proslavljeni čamac na vesla. Dug 7,5 metara, vrlo jednostavno plovilo kakvo biste imali na otvorenom moru. To nije ni u kom slučaju prekookeansko plovilo. Bilo je vrlo osnovno“, objašnjava Tom.
Nije bilo kabine ni krova, samo sanduk od fiberglasa veličine frižidera, dizajniran za skladištenje Salvadorovog ulova. To će postati njegovo jedino sklonište više od godinu dana.
Nakon što je oluja prošla, Salvador i Ezequiel bili su udaljeni više od 400 kilometara od obale i izvan mogućnosti pomoći obalne straže. Njih dvoje, koji su u početku bili smrznuti i mokri, držeći se jedno uz drugo tražeći toplinu ispod prevrnute ledene kutije, sada su bili sprženi i isušeni pod središnjeameričkim suncem.
„Bio sam toliko gladan da sam jeo vlastite nokte, gutajući sve male komadiće“, rekao je Salvador novinaru Jonathanu Franklinu, koji je napisao knjigu „ 438 dana“ o toj muci.
Golim rukama je vadio meduze iz mora i gutao ih cijele. Čak je maštao o tome da pojede mali prst na lijevoj ruci, odlučivši da je najmanje vrijedan. On i Ezequiel su pili vlastiti urin i lizali unutrašnjost čamca u očajničkoj potrazi za prethodno neotkrivenim kapljicama vode.
Povremeno bi prošla vreća za smeće, a muškarci bi secirali ono što je unutra, jednom otkrivši komad već sažvakane žvakaće gume, koju su podijelili. Kasnije je Salvador žvakao drvenu dasku dok se nije pretvorila u kašu i pokušao je to pojesti.
„Pričao nam je kako je hvatao kornjače i ribe, te kako bi namamio ptice na brod, a zatim ih uhvatio u zamku“, objašnjava Tom, koji je bio zadužen da prevede Salvadorove muke prije susreta s vlastima Maršalovih Ostrva. „Pio bi krv ptica i čuvao ih dok mu ne bi bile potrebne.“
Salvador, očajan da preživi, rekao je Ezequielu da od svakog obroka koji pronađu pretvore ritual, te su njih dvoje podijelili svoje skromne zalihe sušene ribe i morskih kornjača. Salvador bi podijelio meso i krv, ali mlađi ribar nije mogao.
„Ezequiel jednostavno nije mogao piti krv. Jednostavno nije mogao natjerati svoje tijelo da to učini i propadao je“, kaže Tom.
Jednog jutra, četiri mjeseca nakon što su otišli, mladi šegrt je rekao Salvadoru da umire. Nekoliko sati kasnije, Ezequiel je nestao.
„Moglo se vidjeti da se Salvador s ovim borio i siguran sam da to stalno preživljava u mislima. Ovo je neko ko je prošao kroz nevjerovatnu traumu i preživio je“, dodaje Tom.
Nakon što je Ezequiel umro, Salvador ga je pridržavao i razgovarao s njim danima. Kada je mladiću koža postala ogrubjela, skinuo mu je odjeću, oprao mu noge, bacio ga u more i on se onesvijestio. Kada se Salvador osvijestio s kvrgom na glavi, zavukao se pod ledenicu i počeo plakati.
Naredni mjeseci su prošli u ciklusu lova, očaja i halucinacija.
U jednom trenutku, kontejnerski brod je prošao tako blizu da je mogao vidjeti lica muškaraca na brodu, mahao je i pokušavao privući njihovu pažnju. Prošli su pored njega – i na njegovom licu se mogla vidjeti slomljeno srce. To je za njega bio zaista težak trenutak.
„Pričao je o razmišljanju o samoubistvu, pa čak i o tome da se ponudi ajkulama. Bilo je nekih vrlo mračnih dana za njega, ali kao ribar, jednostavno je nastavio dan za danom“, sjeća se Tom.
Salvador je pronalazio načine da se nosi sa situacijom, razgovarajući s pticama, bacajući lešine u vodu kako bi provjerio ima li morskih pasa prije nego što krene plivati i pronalazeći utjehu gdje god je mogao. Napravio je jastuk od morskih algi dok nije otkrio da je pun stvorenja i da je rak pokušao napraviti dom u njegovom uhu.
Nakon 14 mjeseci, kada je ribar konačno ugledao kopno, pretpostavio je da se radi o još jednoj halucinaciji i zaspao je.
Zapravo je vidio udaljene atole Maršalovih Ostrva, udaljene više od 9.000 milja od Costa Azula.
Kada se probudio, Salvador je satima veslao prema kopnu, plivajući posljednji dio i puzeći po pijesku u šoku i nevjerici. Na Ebonu je pronašao dom mještana Emi Libokmeto i Russel Laikidrik koji su ga primili i nahranili ga kokosovom vodom i palačinkama.
„Na Maršalovim ostrvima su veoma velikodušni i gostoljubivi. U početku su mislili da je kao neki pijani američki turista ili tako nešto, i malo su ga se plašili“, objašnjava Tom.
Dok je Salvador proždrljivo jeo svoju prvu domaću hranu nakon više od godinu dana, pokušavao je objasniti šta se dogodilo, iako nisu govorili španski. Tek kada su ga Tom i njegov zamjenik Norman Barth sreli na brodu za kopno, njegova izvanredna priča počela je izlaziti na vidjelo.
‘Ukrcali smo se na brod, razgovarali s njim i saslušali njegovu priču, i mislim da je naš zadatak zapravo bio samo da odgovorimo na neka od pitanja koja su vlasti imale. Je li ovo stvarno?’
‘I prilično brzo smo se uvjerili da je to, da, bio ribar koji je bio odsutan jako, jako dugo. Bio je u šoku, ali je bio priseban. Bio je tih momak, ali je imao mnogo karaktera.’
Svjetska štampa je bila skeptična, kako je čovjek mogao toliko dugo preživjeti na moru?
Ali Tom nema sumnje.
“Jednostavno ne postoji drugo pravo objašnjenje. Kako neko može biti odsutan toliko dugo, a onda se naći 9.000 milja daleko od svog doma, na udaljenom Maršalovom ostrvu?”
“Iz razgovora s njim moglo se zaključiti da je bilo trenutaka kada je bio vrlo blizu potpunog sloma. Imao je neke prave trenutke očaja i neke prave dubine na tom putovanju kada mu je bilo teško nastaviti.”
Kada se vratio na kopno, Salvador se zaista mučio. Nije mogao biti ni blizu vode neko vrijeme, a nakon početne radosti zbog ponovnog susreta sa kćerkom, utihnuo je, stalno mu je trebalo društvo, ali nije želio razgovarati i budio se s noćnim morama.
Kasnije je radio na svom računu s Jonathanom Franklinom u nastojanju da pomogne ljudima koji pate od depresije i suicidalnih misli.
Rekao mu je: „Toliko sam patio i tako dugo. Možda će ljudi, ako ovo pročitaju, shvatiti da ako ja mogu uspjeti, mogu i oni. Mnogi ljudi pate samo zbog onoga što se dešava u njihovoj glavi; fizički sam bio mučen. Nisam imao hrane. Nisam imao vode. Ako ja mogu uspjeti, možete i vi.“
Nakon objavljivanja knjige, porodica Salvadorovog preminulog člana posade podnijela je tužbu od milion dolara, navodeći kanibalizam i klevetu. Bili su uvjereni da je ribar pojeo Ezequiela – međutim, tužba je na kraju odbačena nakon što stručnjaci nisu pronašli znakove nepoštene radnje, a Salvador je prošao test detektora laži.
Od tada, brodolomac se klonio pažnje javnosti.
Tom ne zna šta sada radi. „Samo pokušava da ostane neprimjetan. Vjerovatno živi u El Salvadoru ili zarađuje za život u Meksiku, gdje je sa svojom porodicom.“
„Bilo je nevjerovatno upoznati ga. Imao sam priliku da učestvujem u predsjedničkim posjetama, ali susret s njim kada je došao u Majuro bio je nevjerovatan trenutak, onaj kada znate da vidite nešto zaista posebno.“
“On je jedan od najvećih preživjelih na svijetu. Izvanredno snalažljiv čovjek s ogromnim karakterom. Otišao sam misleći da sam upravo svjedočio jednoj od najvećih priča o preživljavanju ikada.”
BONUS VIDEO:
hypebih.ba/A.H.
