„Srbija je Srbija, Vučić pobeđuje!”
Upravo je te riječi Velibor Popović Pop izgovorio ispred zgrade Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, obraćajući se kameri fotoreportera Pixsella.
Nije bio na političkom skupu u Beogradu. Nije učestvovao u predizbornoj kampanji. Nije govorio pred stranačkim pristalicama.
Nalazio se ispred zgrade hrvatskog suda, gdje se protiv njega vodi krivični postupak zbog fizičkog napada na Sašu Mirkovića, vlasnika Hype produkcije, koji se dogodio u maju 2025. godine ispred zagrebačkog hotela Sheraton.
Zašto bi čovjek koji se pred hrvatskim pravosuđem mora suočiti s posljedicama svog nasilja javno zazivao ime Aleksandra Vučića?
Kome je poruka upućena?
Saši Mirkoviću? Srpskoj javnosti? Hrvatskim institucijama? Ili možda onima za koje Popović vjeruje da razumiju šta znači pozivanje na Vučićevo ime?
I ono najvažnije: želi li Popović tom izjavom sugerisati da politički utjecaj Aleksandra Vučića seže čak i do hrvatskog pravosuđa?
Video snimak možete pogledati OVDJE
KAD OPTUŽENIK GOVORI O POLITIČKOJ MOĆI, A ŽRTVA NE DOBIJE RIJEČ
Današnje ročište na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu otvorilo je niz pitanja.
Prema informacijama o toku postupka, Popović je priznao krivicu za napad na Mirkovića. Presuda nije izrečena, a nastavak postupka zakazan je za 14. decembar.
Mirkovićev opunomoćenik i tužilaštvo zatražili su saslušanje vlasnika Hype produkcije, kao i pregled snimaka videonadzora na kojima je zabilježen monstruozni napad, ali je sud odbio oba prijedloga, ocijenivši ih odugovlačenjem postupka.
Naravno, sud ima pravo odlučivati o izvođenju dokaza. Odbijanje pojedinog dokaznog prijedloga samo po sebi ne znači da je sud postupao nezakonito ili pod nečijim utjecajem.
Ali upravo zato javnost ima pravo na jasno obrazloženje.
Zašto nije saslušan čovjek koji je bio žrtva napada? Zašto nije prikazan snimak koji bi mogao biti važan za razumijevanje okolnosti i načina počinjenja krivičnog djela? Jesu li ti dokazi već bili odgovarajuće razmotreni?
To nisu pitanja kojima se unaprijed osporava nezavisnost suda. To su pitanja kojima se od suda traži da svoju nezavisnost pokaže transparentnim postupanjem.
A nakon takvog ročišta, ispred zgrade suda, optuženik pred kamerom izgovara:
„Srbija je Srbija, Vučić pobjeđuje!”
SEŽE LI VUČIĆEVA RUKA DO HRVATSKOG PRAVOSUĐA?
Zašto je Velibor Popović Pop, suočen s hrvatskim pravosuđem zbog fizičkog napada na Sašu Mirkovića, osjetio potrebu izgovoriti upravo te riječi?
Zašto u trenutku kada se odlučuje o njegovoj krivičnoj odgovornosti, ispred zgrade hrvatskog suda, spominje bivšeg predsjednika druge države?
I ono najvažnije: želi li Popović tom porukom sugerisati da Aleksandar Vučić ima utjecaj čak i na hrvatsko pravosuđe?
To je pitanje koje se nakon današnjeg ročišta ne može jednostavno ignorisati.
Posebno kada se Popovićeva izjava posmatra zajedno s informacijama da sutkinja nije dozvolila prikazivanje snimka premlaćivanja Saše Mirkovića niti njegovo saslušanje.
Te dvije okolnosti nisu dokazano povezane. Ipak, njihovo vremensko podudaranje otvara prostor za pitanja o tome kakvu je poruku Popović želio poslati.
Je li riječ o političkoj lojalnosti? Pokušaju zastrašivanja? Demonstraciji samopouzdanja čovjeka koji vjeruje da ima moćne zaštitnike?
Pokušava li se Vučićevo ime koristiti kao simbol političke nedodirljivosti i na teritoriji Hrvatske?
Ako je to bila Popovićeva namjera, onda se ne radi samo o provokaciji upućenoj žrtvi nasilja nego i o simboličnom izazovu autoritetu hrvatskih institucija.
Ako nije, ostaje pitanje zašto je bivši predsjednik Srbije uopće postao dio javne poruke optuženika ispred zgrade zagrebačkog suda.
Politički utjecaj ne mora se uvijek manifestovati direktnim telefonskim pozivom, naredbom ili pritiskom. Ponekad pojedinci već samim pozivanjem na moćna politička imena pokušavaju stvoriti dojam da iza njih stoji autoritet koji nadilazi institucije.
Upravo je takav dojam opasan za povjerenje javnosti u pravosuđe.
Zato je važno razjasniti ne samo šta je Popović izgovorio nego i šta je tom izjavom namjeravao postići.
VUČIĆEVA POMILOVANJA I PITANJE POLITIČKE NEDODIRLJIVOSTI
Popovićeva izjava dobija dodatnu političku težinu u svjetlu nedavnih događaja u Srbiji.
Prema izvještajima o odluci od 27. septembra 2026. godine, Aleksandar Vučić pomilovao je Dijanu Hrkalović, nekadašnju državnu sekretarku u Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije, oslobađajući je krivičnog progona za trgovinu utjecajem. Viši sud u Beogradu o tome je izvijestio tek početkom novembra.
Takva odluka otvara pitanja o granicama predsjedničkih ovlasti, pravnoj proceduri i odnosu politike i pravosuđa.
Predsjedničko pomilovanje jeste pravni institut, ali njegova primjena u politički osjetljivim predmetima može izazvati javnu raspravu o jednakosti pred zakonom.
Upravo u tom kontekstu postavlja se pitanje kako razumjeti Popovićevu izjavu.
Je li njegovo zazivanje nekakve Vučićeve pobjede odraz uvjerenja da politička moć može osigurati zaštitu od krivične odgovornosti čak i u drugoj državi?
Slučaj Dijane Hrkalović ne dokazuje nikakvu povezanost s postupkom u Zagrebu. Ali pokazuje zašto je pitanje odnosa političke moći i krivičnog progona posebno osjetljivo.
MOŽE LI SE POLITIČKA MOĆ IZ SRBIJE DEMONSTRIRATI I U ZAGREBU?
Hrvatska je suverena država i članica Evropske unije. Njeno pravosuđe mora djelovati nezavisno od političkih interesa, pritisaka i odnosa moći, bez obzira na to dolaze li iz Zagreba, Beograda, Brisela ili bilo kojeg drugog političkog centra.
Zato se Popovićeva izjava ne može posmatrati samo kroz prizmu njegove lične političke naklonosti.
Njena simbolika zanimljiva je upravo zbog mjesta i trenutka u kojem je izgovorena.
Ispred zgrade hrvatskog suda. U kontekstu krivičnog postupka. Nakon ročišta koje je izazvalo nezadovoljstvo oštećenog i njegovog advokata.
Je li riječ o pokušaju slanja poruke da Popović iza sebe ima političku zaštitu?
I ako jeste, na čemu temelji takvo uvjerenje?
To su pitanja na koja bi prije svega sam Popović trebao odgovoriti.
Jer postoji velika razlika između čovjeka koji javno podržava nekog političara i čovjeka koji političarevo ime koristi kako bi ostavio dojam da je zaštićen od posljedica vlastitih postupaka.
U prvom slučaju riječ je o političkom stavu. U drugom bi se moglo raditi o demonstraciji moći.
A kada se takva poruka izgovara ispred zgrade suda druge države, njeno značenje postaje još osjetljivije.
ZAGREB NIJE BEOGRAD. HRVATSKO PRAVOSUĐE MORA BITI NEZAVISNO OD POLITIČKIH PORUKA.
Niko nema pravo unaprijed proglašavati sutkinju pristrasnom zato što se ne slaže s njenim procesnim odlukama.
Ali isto tako, javnost ima pravo propitivati odluke koje se donose u krivičnim postupcima, posebno kada su okolnosti slučaja izazvale značajnu medijsku pažnju.
U predmetu napada na Sašu Mirkovića sada se istovremeno pojavljuju priznanje krivice, nezadovoljstvo oštećenog načinom izvođenja dokaza, zahtjev za izuzeće sutkinje i politička parola u korist Aleksandra Vučića izgovorena ispred zgrade suda.
Te okolnosti same po sebi ne dokazuju nikakav zajednički plan, političku intervenciju ili pristrasnost suda.
Ali zahtijevaju transparentnost.
Posebno zato što je riječ o napadu koji se dogodio usred Zagreba, ispred jednog od najpoznatijih gradskih hotela.
A danas se, nakon ročišta u postupku koji bi trebao utvrditi krivičnu odgovornost za taj napad, u javnom prostoru pojavljuje politička poruka koja otvara sasvim druga pitanja.
„Srbija je Srbija, Vučić pobjeđuje!”
Šta bi to trebalo značiti u Zagrebu?
Da politička pripadnost vrijedi više od odgovornosti za nasilje? Da se politička moć može demonstrirati i izvan državnih granica? Ili da se imenom Aleksandra Vučića želi poslati poruka čovjeku koji je zamalo ubijen!
Jedno je sigurno: takva izjava, u takvim okolnostima, zaslužuje ozbiljnu analizu.
I još važnije: hoće li hrvatsko pravosuđe svojim transparentnim, obrazloženim i nezavisnim postupanjem otkloniti svaku sumnju da bilo čije političko ime može imati težinu pred hrvatskim zakonom?
hypetv.hr/hypebih.ba/R.K.
