Sunčica Badrić, sestra proslavljene pjevačice Nine Badrić, godinama živi u Rimu, a sada je odlučila napraviti veliki lični korak i predstaviti publici svoje prvo samostalno muzičko ostvarenje, emotivnu baladu “Il Fuoco Dentro” (“Plamen u meni”).
Pjesma je nastala iz duboke potrebe da izrazi ono što je godinama čuvala u sebi, a inspiraciju za to pronašla je u svom sinu Marcu, koji joj je, kako kaže, bio najveća motivacija i snaga da otvori srce i pokaže ranjivost kroz muziku. U iskrenom razgovoru za Hype Hrvatska Sunčica govori o svom životu u Italiji, majčinstvu, odnosu sa sestrom Ninom, ali i o lekcijama koje su je naučile ljubav, gubici i vjera u sebe.
Nova muzička priča u porodici Badrić!
Vaše prvo samostalno muzičko ostvarenje je balada na talijanskom jeziku. Što vas je inspiriralo da baš sada podijelite svoju muziku s publikom?
– Moj sin Marc bio je moja najveća inspiracija i pokretačka snaga iza ove odluke. Gledajući njega kako odrasta, kako s toliko otvorenosti i iskrenosti izražava svoje emocije, shvatila sam koliko je važno ne zadržavati osjećaje, nego ih dijeliti. Muzika je oduvijek bila dio mene, ali dugo sam je čuvala samo za sebe, možda iz nesigurnosti. Upravo zato osjećam da je ovo pravi trenutak da otvorim svoje srce i podijelim tu energiju s publikom. Muzika je moj način da ispričam svoju priču iskreno, emotivno i bez filtera.
Pjesma nosi naziv “Il Fuoco Dentro” (Plamen u meni). Što vama taj plamen lično znači?
Plamen u meni simbolizuje onu unutrašnju iskru koja nas pokreće, onu snagu koja ne dopušta da odustanemo od sebe, čak ni kada sve izgleda teško ili daleko. Za mene taj plamen predstavlja ljubav, strast, vjeru u ono što jesam i u ono što stvaram. On je moj podsjetnik da nikada ne zaboravim ko sam, šta me ispunjava i da u svakom trenutku nastavim slijediti ono što osjećam bez straha i bez zadrške.
Vaš sin imao je kako ste prije rekli ključnu ulogu u ovom projektu. Možete li podijeliti s nama kako vas je njegova podrška motivisala da objavite pjesmu?
Njegova vjera u mene bila je toliko čista i iskrena da me doslovno gurnula da napravim taj korak naprijed. Kad vidite dijete koje vas gleda s tolikim ponosom i govori vam da vjeruje u vas, nema veće motivacije od toga. On me podsjetio na onu hrabrost koju često zaboravimo s vremenom. Njegova podrška dala mi je snagu da vjerujem da je u redu pokazati ranjivost, da je u redu biti svoj i da upravo u tome leži prava ljepota stvaranja. “Plamen u meni” zapravo je i naš zajednički plamen, onaj koji nas povezuje kroz ljubav, muziku i emocije.
Marc ima 19 godina. Postoji li neka posebna uspomena s njim koja vas je posebno inspirisala u životu ili muzici?
Ima toliko uspomena s Marcom koje nosim duboko u sebi da ih je teško izdvojiti. Njegovo odrastanje, naši razgovori do kasno u noć, zajednički trenuci ispunjeni smijehom… Sve su to dijelovi jedne prekrasne priče koja me oblikovala. Svaki taj trenutak, ma koliko mali bio, podsjetio me koliko je ljubav između majke i sina snažna i bezuslovna. Posebno me veseli posmatrati kako Marc pronalazi svoj put, kako se iz dječaka pretvara u mladog čovjeka s vlastitim snovima. Upravo ta naša povezanost bila je i ostala moja najveća motivacija i najiskreniji izvor nadahnuća.
Kako balansirate između majčinske uloge i svoje muzičke strasti?
Naravno, nije uvijek lako pronaći ravnotežu. Ima dana kada sam potpuno posvećena porodici, a ima i onih kada se potpuno prepustim poslu i stvaranju. No s vremenom sam shvatila da jedno ne isključuje drugo – naprotiv, to su dvije strane iste priče. Kada sam ispunjena kao majka, moja muzika postaje dublja, iskrenija. A kad stvaram, osjećam se snažnije i sretnije, što se opet prenosi i na moju porodicu. Marc me danas gleda s razumijevanjem i ponosom i to mi daje dodatnu snagu. Vjerujem da je upravo to najbolja poruka koju mogu prenijeti i njemu da nikada ne zaboravi ko je, da vjeruje u svoje snove i da zna da ljubav i strast mogu ići ruku pod ruku ako ih njeguješ s iskrenošću.
Živite u Rimu već 20 godina. Kako je došlo do toga da se preselite u Italiju?
Mislim da je to bio prst sudbine. U Italiju sam zapravo došla sasvim slučajno, prijateljica me pozvala da joj pomognem oko otvaranja njezinog dućana i plan je bio da ostanem samo nekoliko mjeseci. No, život je, kao i uvijek, imao svoje planove. Posao smo odradile sjajno, a ja sam se u tom procesu zaljubila, ne samo u Rim, nego i u cijeli način života ovdje. Taj grad ima posebnu energiju, toplinu i ljepotu koja te jednostavno obuzme. Osjetila sam da pripadam ovdje, da me nešto duboko veže uz to mjesto i ljude. I tako sam ostala.
Kako izgleda vaša svakodnevica u Rimu?
Ispunjena je životom, energijom i stalnim pokretom. Istina je, dani su kratki i često vrlo dinamični, ali upravo u tome pronalazim inspiraciju. Volim taj ritam, grad koji nikad ne miruje, ljude koji žive s toliko strasti, boje, mirise, zvukove… Svako jutro započinjem uz svježi sok od celera i pogled na rimske ulice koje se bude – to je moj trenutak zahvalnosti. Zatim slijedi dan pun obaveza, ali trudim se u svemu pronaći nešto lijepo. Ti mali trenuci me pune energijom i daju mi snagu za dalje.
Bez čega u Italiji nikako ne možete?
Bez prijatelja, dobre hrane, mora i lijepog vremena, to jednostavno ne bi bio život u Italiji! Sve te stvari ovdje su dio svakodnevice, ali i dio duše. Prijateljstva su u Italiji posebna. Ljudi su topli, otvoreni, iskreni, i svaki susret, pa čak i onaj usputni, nosi neku lijepu energiju. Hrana je, naravno, priča za sebe. Talijani znaju uživati u svakom zalogaju i naučili su me koliko je važno zastati, sjesti za stol i uživati u trenutku. More mi daje mir i slobodu, a lijepo vrijeme jednostavno popravlja raspoloženje. Sve to zajedno stvara osjećaj lakoće življenja i to je ono što najviše volim u Italiji, taj poseban balans između jednostavnosti i ljepote života.
A šta prvo uradite kad dođete u Hrvatsku?
Nazovem prijatelje i odem kod mame. To su moji najdraži rituali, bez kojih povratak kući jednostavno nije potpun. Nema ljepšeg osjećaja od mirisa domaće kuhinje, maminog zagrljaja i razgovora koji odmah vrate onu toplinu i mir koji samo dom može pružiti. Uvijek pronađem vremena i za odlazak na Sljeme, taj zrak i priroda odmah me vrate u ravnotežu. I, naravno, štrukle su obavezne! To mi je pravi simbol doma, onaj mali gastronomski zagrljaj koji govori: „Dobrodošla natrag.”
Vaša sestra Nina je poznata pjevačka zvijezda. Kakav odnos imate vas dvije?
Nina i ja se, zbog tempa života i obaveza, ne stignemo često vidjeti, no među nama postoji poštovanje i međusobna podrška. Svaka od nas ima svoj put, svoj ritam i svoj svijet, ali povezuje nas ista krv i ljubav koja nikada ne nestaje. Ponosna sam na sve što je postigla i na način na koji godinama gradi svoju karijeru. Inspirativno je gledati je kako i dalje ide naprijed s istim žarom. Znamo da smo tu jedna za drugu i to je najvažnije.
Kako komentarišete sestrinu ustrajnost i predanost muzici, je li to bio motivišući faktor i za vas?
To je zaista za svako divljenje. Ona je svoj put gradila uvijek s istom strašću prema onome što radi i to se vidi u svakoj njezinoj izvedbi, u emociji koju prenosi publici, u toj snazi koja nikada ne posustaje. Muzika je njezin poziv, njezin način života, i mislim da ju upravo ta iskrenost čini posebnom. Kao sestra, iznimno sam ponosna na nju.
Kako je Nina reagirala kad je čula “Il Fuoco Dentro”?
Rekla mi je: „Imaš moj blagoslov.” To mi je značilo više od bilo kakve kritike ili pohvale. Znala sam da me razumjela srcem.
Koju situaciju iz vašeg djetinjstva najviše pamtite?
Teško je izdvojiti samo jednu situaciju iz djetinjstva, jer svaki trenutak nosi svoje mjesto u srcu. Nekako najviše pamtim one jednostavne trenutke s porodicom. Sjećam se dugih šetnji i smijeha koji je ispunjavao cijelu kuću. Sve te sitnice, te svakodnevne stvari, u meni su stvorile osjećaj sigurnosti, ljubavi i pripadnosti.
Postoje li neke vrijednosti koje ste naučili od roditelja, a koje primjenjujete u svom životu i radu?
Moji roditelji su me naučili poštenju, strpljenju i odgovornosti, ali i onoj jednostavnoj radosti u malim stvarima: osmijehu, toplom zagrljaju, trenutku provedenom s porodicom ili prijateljima. Sjećam se kako su uvijek naglašavali važnost truda i predanosti, ali istovremeno i poštovanja prema drugima. Oni su me učili da uspjeh nije samo u postignućima, nego u načinu na koji živimo, u ljubavi koju dajemo i u iskrenosti kojom se odnosimo prema svijetu. Te lekcije primjenjujem svaki dan u odgoju sina, u odnosima s ljudima i u svemu što radim. Mislim da nas te vrijednosti definišu više nego bilo što drugo, oblikuju nas kao osobe, usmjeravaju naše odluke i daju nam snagu da s ljubavlju i strašću slijedimo svoje snove, bez kompromisa prema sebi ili drugima.
Koja je vaša najvažnija životna lekcija?
Ljubav prema sebi, prema drugima i prema životu je ono što nas istinski pokreće. Sve ostalo, uspjesi, priznanja, materijalne stvari, dolazi i prolazi, ali način na koji volimo i kako živimo s otvorenim srcem ostaje. Naučila sam da nije važno koliko je život kaotičan ili pun izazova, nego kako reagiramo na te trenutke. Strpljenje, zahvalnost i sposobnost da u svemu pronađemo nešto dobro ključ su istinskog ispunjenja. Kada se usudiš otvoriti srce, život se nekako sam slaže i dolaze trenuci koji nas oblikuju i nadahnjuju. U konačnici, sve se svodi na jednu stvar – biti prisutan, cijeniti male trenutke i voljeti s punim srcem. To je lekcija koju nosim sa sobom svaki dan i koju želim prenijeti i svom sinu, i kroz muziku, i kroz život koji živim.
Postoji li trenutak u životu koji vam je promijenio perspektivu i na koji način?
Postoji nekoliko trenutaka u životu koji su mi promijenili perspektivu, ali najdublje su me dotaknuli gubici bliskih osoba i ljudi koje volim, onih koji su se borili za svoj život. Kada se suočiš s takvom stvarnošću, shvatiš koliko je život krhak i dragocjen. Takvi trenuci te prisiljavaju da preispitaš što je zaista važno, da cijeniš svaki dan i svaku osobu koju imaš kraj sebe. Naučiš da ne vrijedi gubiti vrijeme na nepotrebne brige i strahove, život se nastavlja, a tvoja uloga je da ideš dalje s ljubavlju, zahvalnošću i punim srcem. Upravo su me te situacije naučile kako bolje slušati sebe i druge, kako biti hrabra u vlastitim odlukama i kako iz svakog trenutka izvlačiti snagu, inspiraciju i smisao. To je lekcija koju nosim sa sobom zauvijek.
Kada biste mogli dati jedan savjet sebi od prije 10 godina, što biste rekli?
„Ne boj se. Sve će biti u redu.” Često u mladosti živimo s tolikim strahom od nepoznatog, sumnjamo u sebe i svoje odluke, a zaboravljamo da život ima svoj ritam i da nas vodi upravo tamo gdje trebamo biti. Naučila sam da je važno vjerovati sebi i svojim osjećajima, slušati srce i ne uspoređivati svoj put s tuđim. Svaki izazov, svaka prekretnica i svaka greška u konačnici nas oblikuju i vode prema rastu. Gledajući unatrag, shvatam da su svi strahovi koji su me tada mučili bili zapravo lekcije koje su me pripremale za ono što dolazi. Zato bih sebi rekla da prihvatim svaki trenutak, da brinem manje i da hrabro koračam prema svojim snovima jer život, sa svim svojim neizvjesnostima, uvijek se na kraju posloži.
BONUS VIDEO:
(Hypetv.hr/Hypebih.ba/A.Hu.)
