Emir Hadžihafizbegović, jedan od najnagrađivanijih glumaca u regiji, nedavno je treći put osvojio Grand Prix za najboljeg glumca na festivalu u njemačkom Kotbusu, čime je ušao u svojevrsnu festivalsku istoriju.
U razgovoru za „Avaz“ govori o svom novom filmu Lijepa večer, lijep dan, stanju u kulturi, odnosu vlasti prema umjetnosti, nacionalnom identitetu i ponosu, Halidu Bešliću, ali i o budućnosti Bosne i Hercegovine kao zemlje ogromnog turističkog i kulturnog potencijala.
Nagrada ima „riplijevski karakter“
Dobitnik ste nagrade za najboljeg glumca na festivalu u njemačkom Kotbusu. To vam je već treća ista nagrada.
– Nagrada koju sam dobio u Kotbusu već ima „riplijevski karakter“, s obzirom na to da festival traje 36 godina. Treći put sam osvojio istu nagradu, koja uz to nosi i novčani dio od 5.000 eura. Dio novčane nagrade dat ću u humanitarne svrhe.
Prvu sam dobio 2011. za film Čefuri raus Gorana Vojnovića, drugu 2015. za film Takva su pravila Ognjena Svilčića, a treću sada – za film Ivone Juke “Lijepa večer, lijep dan”.
O kakvom se filmu radi i ko čini ekipu?
– To je potresna psihološka drama i vremenska elipsa: od osnivanja NDH do Golog otoka. Ivona i Anita Juka su sestre: Ivona je rediteljica, Anita producentica.
Na filmu je radilo mnogo dragih kolega, a posebno želim spomenuti mladog bosanskog glumca Elmira Krivalića iz Tuzle, koji je ostvario sjajnu ulogu. Došao je na kasting kao, navodno, anoniman glumac, a zapravo je izvanredan talenat.
Tu su i Slaven Došlo, Voja Brajović, Iva Boban, Dado Ćosić te Svetozar Cvetković, koji igra upravnika Golog otoka. To je bio jedan od najtežih filmova koje sam radio – low budget, snimanje smo više puta prekidali zbog nedostatka sredstava. Kad sam film prvi put vidio u Varšavi, izgledao je kao da košta 20 miliona dolara, iako je snimljen za vrlo skroman iznos.
“Malo ljudi zna da je Halid Bešlić imao veliku biblioteku“
… Spomenuli ste Halida Bešlića i njegovo jedinstveno mjesto u regiji. Šta je on značio vama i BiH?
– Halida sam upoznao 1981. u kafeu „Lisac“ u Sarajevu. Intenzivno smo se družili 44 godine. Ako je godišnje bilo najmanje 20 druženja – to je hiljadu druženja s mojim Halidom. Nismo se družili samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Americi, Skandinaviji, Australiji… Halida sam odavno „zaključao u srce i bacio ključ“. Bio je čovjek neizgovorenih riječi, samozatajan, a inteligentan.
Malo ljudi zna da je imao veliku biblioteku i da je bio fan srednjovjekovne Bosne. Čitao je Dostojevskog, Tomasa Mana (Mann), Andrića, Selimovića…
Volio sam njegov „nenametljivi autoritet“: Sjedi u društvu, ne priča mnogo, svi čekaju šta će reći – i onda izgovori jednu duboku, gorštačku rečenicu. Nedostaje mi ne samo kao pjevač nego i kao izuzetan prijatelj s kojim sam satima znao razgovarati – ali i satima šutjeti. Sličan odnos s Halidom imao je i moj veliki prijatelj Fahrudin Pecikoza.
Ne pristajem na sintagmu da je Halid „mirio zavađene“. Halid je pjevao ljudima koji se nikad nisu svađali – u Varaždinu, Splitu, Beogradu, Mostaru, Tuzli, Sjenici, Ljubljani, Bitoli, Prištini, Podgorici… Desetine hiljada ljudi dolazile su zbog pjesama, ali i zbog njegovog karaktera.
Kompletan intervju sa Emirom Hadžihafizbegovićem pročitajte OVDJE.
BONUS VIDEO:
(avaz.ba/hypebih.ba/G. Š.)
