Kada se odrasli prisjećaju djetinjstva, rijetko govore o skupim poklonima ili savršeno organiziranim rođendanima. Puno češće pamte osjećaje: toplinu, sigurnost i trenutke u kojima su znali da nisu sami. Upravo takva iskustva, potvrđuje razvojna psihologija, najdublje se urezuju u pamćenje.
Djeca iz djetinjstva ne pamte poklone, nego ove tri stvari!
Djeca iz djetinjstva najviše nose osjećaj da su voljena i zaštićena. Taj osjećaj ne nastaje zbog velikih gesta, već kroz svakodnevnu pažnju, strpljenje i dostupnost roditelja. Iako se možda neće sjećati svake riječi, pamtit će kako su se uz roditelje osjećala, a to kasnije utječe na njihove odnose i nošenje sa stresom.
Važnu ulogu imaju i mali zajednički rituali. Zajednički obroci, razgovori prije spavanja ili kratko vrijeme posvećene pažnje stvaraju osjećaj stabilnosti i pripadnosti. Takvi trenuci, iako jednostavni, postaju trajne uspomene jer se ponavljaju.
Djeca pamte i zajedničke doživljaje, ali još više priče koje iz njih nastaju. Ne moraju to biti velika putovanja – često su to mali, spontani trenuci ispunjeni smijehom. Kada se porodica kasnije prisjeća tih događaja, oni postaju dio zajedničke priče koju djeca nose sa sobom.
Na kraju, ono što se ponavlja i što je emocionalno snažno ostaje najduže. Ljubav, sigurnost i zajedničko vrijeme temelj su uspomena koje traju cijeli život.
(Avaz.ba/Hypebih.ba/A.Hu.)
