U Bosni i Hercegovini, gdje su cijene stanova otišle u nebo, a plaće nimalo ne prate troškove života, mnoge porodice nemaju mogućnost kupiti veći stan ili kuću, kako bi obezbijedili da svako dijete ima svoju sobu. Imati vlastitu sobu često doživljavamo kao neki ideal, a i socijalne službe tako misle. Ipak, je li to baš nužno za djetetov razvoj? I trebamo li osjećati grižnju savjesti ako to svom djetetu ne možemo priuštiti?
Djeca bez vlastite sobe
Neki roditelji zaziru od ideje da im djeca dijele sobu, iako su u djetinjstvu oni vjerovatno tako živjeli. U većem dijelu svijeta, pa i kroz historiju, djeca su dijelila sobe s braćom i sestrama. Prije 19. stoljeća, cijele porodice, uključujući sluge i rodbinu, često su spavale u istom prostoru. Ali, krajem 19. stoljeća, popularne knjige o roditeljstvu počele su preporučivati razdvajanje djece. Smatrano je da će time svako dijete unutar porodice steći “neovisnost” koja će graditi karakter i pripremiti ih za život. Dijeljenje sobe potiče bliskost A je li to stvarno tako? Ili možda oni koji od starta nisu imali “privilegiju” grade jači karakter? Mnogi stručnjaci tvrde da dijeljenje sobe potiče bliskost, učenje kompromisa i razvijanje društvenih vještina. Kad se ne zatvaraš u svoju sobu, “prisiljen” si družiti se. Iako to djeci nekad stvara frustracije, to su zdrave frustracije, ne svjetski problemi. Naravno da imati svoju sobu ima i svojih prednosti.
Djeca se mogu lakše odmoriti, imati svoj mir, birati kako će urediti svoj prostor. Bolje spavaju i manje se svađaju s braćom i sestrama. Također, odvojene sobe imaju smisla za djecu s velikim razlikama u godinama jer dvogodišnje dijete i tinejdžer stvarno imaju drugačije ritmove. Plus malo samoće može pomoći psihološkom razvoju jer dijete može koristiti sobu za čitanje, pisanje dnevnika (što se povezuje s boljim mentalnim zdravljem) ili jednostavno za razmišljanje. Ali sve to nije presudno za njihovu sreću i zdrav razvoj. To je samo tako u glavama nekih roditelja koji misle da više vrata znače i veću samostalnost.
Tinejdžeri su usamljeniji nego ikad, a mi ih još i zatvaramo u njihove sobe. Pretjerano insistiranje na privatnosti može dovesti i do suprotnog efekta – osjećaja usamljenosti i izolacije. Djeca su sve više na ekranima pa zajednički prostor može čak potaknuti više razgovora i samim time međusobne povezanosti. Ukratko, nema baš ničeg značajno lošeg da dvoje ili više djece dijele istu sobu. Možda ste im, sasvim suprotno, dali priliku da razviju bliskiji odnos s bratom ili sestrom, nauče dijeliti i steknu vještine koje će im koristiti cijeli život.
BONUS VIDEO:
hypebih.ba/A.H.
