Nedeljko Elek, svjestan da javni sukobi kvare turističku sezonu i zvuče loše bez refrena, odlučuje da problem riješi starom balkanskom metodom: telefonom i honorarom.
Ideja je jednostavna – ako već ne ide pomirenje kroz institucije, možda može kroz mikrofonski stalak. Jedan nastup, par pjesama i svi će se praviti da se ništa nije desilo. Refren briše sve.
Plan A: angažovati Acu Lukasa da u februaru „zapjeva za mir“.
Plan B: da se, uz koju baladu, utišaju javni napadi i Dodik pređe iz dura u mol.
Plan C: ako ništa drugo, da se barem kaže da je pokušano.
Ali estrada ima svoju diplomatiju. Saša i Lukas ne samo da odbijaju ponudu – oni objavljuju razgovor. Dakle, umjesto tajne mirovne konferencije, dobijamo javni transkript. Umjesto zatvorenih vrata – otvoreni zvučnik. Umjesto „pomirili se“ – „pustili snimak“.
Tako je Jahorina, umjesto skijališta, nakratko postala bina na kojoj se vidi kako izgleda kad politika misli da je backstage, a estrada joj objasni da je publika svuda.
Šta Elek i Mile mogu naučiti iz ovoga:
– Ne možeš svaki konflikt riješiti koncertom.
– Ne možeš svaki problem zatrpati snijegom.
– I ne možeš pomirenje ugovoriti po satu, makar bio i februar.
Na kraju, svi su dobili nešto:
Elek – lekciju iz estradne transparentnosti.
Lukas – dodatni publicitet bez izlaska na binu.
Saša – ekskluzivu.
A Dodik – još jedan dokaz da na Balkanu, kad muzika utihne, drama tek počinje.
Jer ovdje se ne pita ko pjeva, nego ko snima razgovor.
FB: Hajduk Veljko/hypebih.ba/R.K.
