Potresna ispovijest poznate bh. pjevačice
Život Subhije Šehović mogao bi stati u nekoliko različitih života.
Publika je pamti po pjesmi i estradnoj karijeri, ali iza svjetala pozornice ostala je žena koja je mnogo puta morala počinjati ispočetka – nakon teškog djetinjstva, bračnog brodoloma, borbe za egzistenciju, rata i nesreće u kojoj je za dlaku izbjegla smrt.
Potresna ispovijest poznate bh. pjevačice
Rođena je u Bijeljini, samo tri mjeseca nakon smrti oca Sulejmana, i to na Kurban-bajram. Godinama kasnije pričali su joj da je na svijet došla upravo u trenutku kada se klao kurban za njenog oca. Majka Razija krenula je po tepsiju u koju je trebalo poredati kurbane, ali nije stigla – počeo je porođaj.
Subhija je pjevala još kao djevojčica. Komšiluk je dobro znao njen glas koji se širio s čardaka pokraj porodične kuće. Ipak, u to vrijeme pjesma nije mogla biti ispred egzistencije. Trebalo je, kako se govorilo, prvo imati svoj hljeb u rukama. Sa starijim bratom odlazi u Brčko, gdje je radila u trgovini i živjela skromno, u trošnoj podstanarskoj sobici. Upravo u Brčkom dogodit će se susret koji će joj potpuno promijeniti život.
Kažete da ste odmah znali da će Teufik biti Vaš suprug. Kako je sve počelo?
– Bila je to ljubav na prvi pogled. Kada sam vidjela momka u odijelu da mi ide ususret, srce mi je zaigralo. I on je mene primijetio i ugovorio nam je susret preko svog brata koji je zajedno sa mnom bio u KUD-u u Brčkom. Nakon godinu dana zabavljanja vjenčali smo se i kasnije se rodio moj sin Denis. Imala sam nepunu 21 godinu.
Mislila sam da mi sreća nikada neće okrenuti leđa. Bila sam sretna uz svog supruga, sina, imala sam posao. No, vrlo brzo sam shvatila da sam se prevarila i da sudbina meni nije namijenila ono što sam mislila – prisjeća se Subhija.
A onda je došao trenutak koji je označio kraj Vašeg braka?
– Činila sam sve da mu ugodim. Iako nisam voljela plavu boju kose, on me je natjerao da se prefarbam u plavo. Činila sam to za njega. Kako imam izražen taj nekakav čudan osjećaj koji nikada sebi nisam mogla objasniti, jednostavno sam znala da u mom braku nešto ne funkcioniše. I nisam se prevarila.
Sudbonosni trenutak dogodio se u jednom hotelu u Brčkom.
“Odjednom su sve oči bile uprte u mene”
Subhija je ušla da popije kafu s prijateljicom, ne sluteći kakav će prizor zateći.
– Odjednom su sve oči bile uprte u mene. U prvi mah nisam znala šta se dešava. A onda sam, za stolom do mene, vidjela supruga u naručju druge žene. Sav moj svijet se srušio. Nisam htjela pokazati osjećaje. Iako je srce htjelo da mi pukne, znala sam da je to kraj. I bio je. Mržnja je zamijenila ljubav.
Iste noći napustila je zajednički dom. Nije bilo rasprave o namještaju i stvarima koje su zajedno stekli. Ponijela je samo ono što je bilo njeno. Kako ste nakon razvoda uspjeli krenuti ispočetka?
– Iz te kuće odnijela sam samo svoje lične stvari. I da je sve uzeo, ne bi me bilo briga. Odlučila sam zatvoriti tu stranu svog života i krenuti ka novoj, ispostavilo se kasnije za mene svjetlijoj budućnosti.
Veliku pomoć u tom periodu pružila joj je upravo svekrva Džemila, kojoj je povjerila sina Denisa dok se borila da stane na svoje noge. Upravo tada pojavila se i prva ozbiljna prilika za estradnu karijeru.
– Birali su se mladi talenti, a ja sam s Denisom u naramku iz prve prošla audiciju kod Jovice Petkovića i Vlatka Petrovića. Odmah su mi ponudili da radim, ali zbog djeteta nisam htjela. Željela sam prvo steći neku materijalnu sigurnost. Pored trgovačke škole koju sam završila, vanredno sam upisala scenografiju i daktilografiju, a potom i višu komercijalnu.
Kada ste konačno osjetili da ste sebi i sinu osigurali novi početak?
Prekretnica je stigla u Sarajevu. Zaposlila se u „Bosnaplodu“, kasnije UPI-ju, a 1972. godine dobila je stan u Livanjskoj ulici.
– Mojoj sreći nije bilo kraja. Tih 33 kvadrata meni je bilo kao nekome 133. Odmah sam otišla po sina i dovela ga u naš stan. Bila sam sretna što sam bez ičije pomoći obezbijedila egzistenciju sebi i svom sinu.
Tek kada je bila sigurna da Denis i ona imaju svoj krov nad glavom, odlučila je napraviti potez koji će joj promijeniti život – dala je otkaz i potpuno se posvetila pjesmi.
– Tek tada je prestala moja borba za goli opstanak i krenulo ono bolje sutra.
Estradna vrata počela su se otvarati, ali godine koje su dolazile donijele su Subhiji još jedno teško iskušenje – rat.
“Sletjeli smo u provaliju”
Subhija tokom rata nije željela otići iz grada. Ostala je sa sinom, a svojim nastupima pokušavala je dati svoj doprinos u najtežim vremenima. Jedan odlazak na nastup za borce mogao je, međutim, koštati života. Na Igmanu ste praktično gledali smrti u oči. Šta se dogodilo?
– Prije jednog od nastupa za borce nastradala sam. Kamion u kojem sam se vozila sa još nekolicinom naših estradnih umjetnika sletio je u provaliju na Igmanu. Zapravo se odvojila kabina kamiona u kojoj sam ja sjedila.
Subhija kaže da je i tada imala isti neobičan predosjećaj koji ju je pratio kroz život.
– Kolegici Saneli Saković rekla sam: „Sanela, moli se Bogu. Nešto će se desiti.“ Nisam to ni izgovorila, a sletjeli smo u provaliju.
Sljedeće čega se sjećala bila je kabina kamiona koja se zaustavila na panju.
– Čula sam glasove koji su dolazili negdje odozgo i nekako sam uspjela uspuzati do vrha. Prevezli su me u bolnicu. Bila sam sva slomljena, ali, hvala Bogu, oporavila sam se. I nastavila. Navikla sam na bolne životne trenutke, valja ih samo znati nositi u srcu.
Ni povratak u rodni kraj nije prošao bez tuge. Veliko porodično imanje koje su imali prije rata bilo je opljačkano. Šta ste zatekli kada ste poslije rata ponovo otišli na porodično imanje u Bijeljini?
– Bilo mi je teško kada sam prvi put nakon rata otišla i vidjela šta je ostalo od onoga što nam je otac ostavio. Strašno! Sve ono što vas veže za djetinjstvo nestalo je u jednom trenu. Cijeli tvoj život tako ostane samo jedna uspomena.
Danas je tamo ostala livada, ali Subhija za nju ima jednostavno i mnogo važnije ime – babovina.
“I Nedu sam vodila kod svekrve”
Uprkos razvodu, ostali ste veoma vezani za svekrvu Džemilu?
– Nikada nisam prošla pored Jajca, gdje je Džemila živjela, a da nisam svratila da je vidim. Jednom sam zaustavila cijeli autobus s kolegama. Svi su već znali šta se dešava i govorili bi: „Ma ovo Subhija stala da vidi sina i svekrvu.“
Jednom je sa sobom povela i Nedu Ukraden.
– I Nedu sam vodila kod svekrve. Vjerujem da se i ona toga danas sjeća.
Na kraju jedne teške životne etape Subhija je napravila potez koji i danas prepričava sa smijehom. Godinama je mrzila rano ustajanje, a posebno sat koji ju je svakog jutra budio prije šest. Obećala je sebi da će ga, kada jednom prestane raditi, baciti. Obećanje je ispunila.
– Iako je sat bio skupocjen i antikvitet, onog jutra kada sam prestala raditi završio je u kanti za smeće. Obećano – ispunjeno. Bilo mi je više dozlogrdilo 15 godina ustajati prije šest sati ujutro – ispričala je Subhija kroz smijeh.
Iza estradne karijere Subhije Šehović tako ostaje životna priča koju publika uglavnom nije mogla vidjeti pod svjetlima pozornice. Od podstanarske sobice i propalog braka, preko 33 kvadrata koji su joj značili čitav svijet, do estradne karijere i ratne nesreće na Igmanu – mnogo puta je padala, ali je svaki put pronalazila način da nastavi dalje.
GLEDAJTE NAS:
(Naj portal/hypebih.ba/G. Š.)
