Bosna i Hercegovina napravila je pravo čudo plasiravši se na Svjetsko prvenstvo pobjedom nad Italijom u finalu baraža. Jedan od ključnih ljudi iza tog uspjeha bio je Sergej Barbarez, nekadašnji vrhunski fudbaler koji je na klupi reprezentacije započeo svoju trenersku karijeru.
Sergej Barbarez: Odustao od atletike, nije mogao naći broj patika! Sad heroj nacije!
Time nije ispunio samo snove navijača širom zemlje, već i vlastite ambicije.
Težak životni put i početak karijere
Njegov životni put nije bio jednostavan.
Morao je prolaziti kroz brojne izazove od mladalačke ljubavi prema atletici, preko teškog perioda rata u Bosni i Hercegovini, pa sve do odlaska u Njemačku gdje je izgradio ime i karijeru.
Sergej Barbarez je odrastao u porodici miješanog porijekla.
Otac Ljubo, Srbin, bio je poznat kao lokalni fudbaler, dok mu je majka imala hrvatske i bošnjačke korijene i bavila se rukometom.
Atletika kao prva ljubav
Zanimljivo je da mnogi nisu znali da je SergejBarbarez u mladosti bio posebno vezan za atletiku, o čemu je i sam kasnije govorio.
“Volio sam atletiku, moja specijalnost je bila trka na 400 metara. Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo lako pronaći obuću za ove sportove. Drugačije je s fudbalom. Trener je izbacio kutiju nekih starih kopački i rekao ‘pronađi par’. To je izgledalo jednostavno”, pričao je jednom prilikom Sergej Barbarez.
Rat, odlazak u Njemačku i nova šansa
On je, usljed ratnih dešavanja, svoju šansu pronašao u Njemačkoj, gdje je napravio prve ozbiljne fudbalske korake i kasnije izgradio zavidnu karijeru.
Religija i nacionalnost nikada nisu igrali glavnu ulogu u njegovom životu.
“Moj san u to vrijeme je bio profesionalni ugovor s Veležom. Sve se srušilo dvije godine kasnije. Na zimu 1991. moj otac je predložio da posjetim ujaka u Hanoveru. Rat je već bjesnio u Sloveniji i Hrvatskoj. Moj tata je smatrao da ne bismo bili sigurni u Mostaru, a u isto vrijeme bio je uvjeren da rat neće dugo trajati. Nadao se da ću se vratiti kući već za dvije sedmice. ”
“Nekoliko sedmica brzo su postali mjeseci i na kraju 22 godine. Danas se može reći da je moj otac ispravno postupio. Da nisam otišao u Njemačku, otišao bih u rat. Osim činjenice da su ratovi uvijek besmisleni, postavlja se pitanje za koga ili protiv čega? Moja majka je iz braka Hrvata i Bošnjaka, otac mi je bio Srbin. Religija i nacionalnost nikada nisu igrali glavnu ulogu u mojoj porodici”.
Od debija do selektora i heroja nacije
Zbog prijetnji majki, on je samo osam godina igrao za reprezentaciju.
“Dvaput je skoro nestala. Pokušali su da je kidnapuju, a zatim ubiju. Imali smo kontakte s nekim ljudima koji bi to mogli da spreče. Rekao sam da ću igrati za svoju zemlju samo kada moja majka bude sigurna. Jednog dana politika je intervenisala i garantovala sigurnost mojoj porodici.”
“Naravno, iako to nije značilo 100 posto, to obećanje mi je dalo određeni unutarnji mir. Tako sam 14. maja 1998. godine kao 26-godišnjak upisao debi za reprezentaciju. Izgubili smo u Kordobi od Argentine 5:0”.
Prvi trenerski angažman mu je upravo klupa Bosne i Hercegovine, uspio je da ostvari svoje snove, nacija ga doživljava kao heroja, a tek slijedi ono pravo – Svjetsko prvenstvo.
Podsjećamo, “zmajevi” su nakon penala u finalu baraža u Zenici eliminisali četvorostrukog šampiona svijeta Italiju i postali jedan od 48 učesnika završnog planetarnog takmičenja.
GLEDAJTE NAS:
(Nezavisne.com/Hypebih.ba/A.Hu.)
