Mehmed Selimović, u narodu poznat kao Meša, bio je jugoslovenski pisac, univerzitetski profesor, scenarista i akademik. Ostavio je neizbrisiv trag, kako u književnosti, tako i u kulturi.
Bio je predstavnik zajedništva, ideologije o ljubavi i uzajamnom prihvatanju bez obzira na nacionalnost ili vjeru, ponosni sljedbenik svoje i jednaki poštovalac tuđe. Njegovi romani, od kojih posebno ističemo “Tvrđavu” i “Derviš i smrt”, neprocjenjiva su riznica životnih istina.
Rođen je 26.aprila 1910. godine i u tu čast prisjetićemo se nekih od njegovih najljepših citata.
“Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…”
“Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.”
“San je ono što se želi, a život je buđenje. Zar može čovjek potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne željeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasio od mučenja zbog odgovornosti.”
“Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu.”
“Nada je vodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.”
“Život nije odlaženje i vraćanje, nego lutanje.”
“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.”
“Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umreti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao, kao i život. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, niti joj tražiti razlog.”
“Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha.”
“Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.”
“Znaš li šta je najlepše u životu? Želja, prijatelju.”
